INTERVJU – Nikola Ninković: Bio sam fudbalski mrtav, ali igraću dok budem mogao da stojim na nogama

Vreme čitanja: 13min | ned. 23.04.23. | 08:47

“Nezabeležen slučaj u istoriji fudbala da te klub dovede, pa namesti lekarske preglede“, rekao je popularni Džigi o sporu koji ima sa Brešom

Svojevremeno, slovio je za jednog od talentovanijih srpskih fudbalera svoje generacije. Osvajao je titule sa Partizanom, napravio transfer u italijanski fudbal, ali potencijal koji se krio u njegovim nogama nije prerastao u proizvod primamljiv velikanima Serije A.

Pet godina Nikola Ninković je proveo na Čizmi, ali sudbina i to ona, loša, surovo se poigrala sa životom nekadašnjeg mladog reprezentativca Srbije. Teška saobraćajna nesreća u Hrvatskoj krajem oktobra 2020. godine i nezapamćen potez uprave Breše krajem januara i početkom februara 2021. godine u mnogome su odredili dalji tok fudbalske karijere momka iz Bogatića.

Izabrane vesti

Do prošlosezonskog povratka u srpski fudbal i oblačenja dresa novosadskog Proletera, popularni Džigi Ninković praktično je nestao sa fudbalskih radara. Ali 28-godišnji ofanzivni vezista pronašao je način da oživi karijeru u banjalučkom Borcu koji ove sezone predvodi ka evropskom fudbalu.

O sporu sa Brešom u koju se otisnuo nakon dve, najplodonosnije sezone karijere provedene u Askoliju, javnost ne zna previše, a Ninković je baš tom temom počeo razgovor za Mozzart Sport.

“Prošla godina je protekla tako da maltene ljudi nisu znali da sam živ dok nisam došao u Borac. A ja sam već posle mesec dana od onog saobraćanoj udesa, bio u ful treningu. Radio sam sa Androm Milutinovićem. Dosta ljudi nažalost ne zna da sam u sporu sa Brešom. Namestili su mi lekarske preglede. Trener Davide Dionići sa kojim sam sarađivao u drugoj godini u Askoliju me je pozvao da dođem u Brešu. Prihvatio sam poslednjeg dana prelaznog roka. Kod mene je sve poslednji dan i poslednji sat nažalost. Gazda Breše nije hteo da dovodi više nikoga jer su bili na sredini tabele i nisu mogli ni gore, ni dole. Međutim trener je insistirao da dođem. Zvali su me 28. januara. Dan ranije Breša je produžila ugovor sa Dioniđijem”, ispričao je Ninković, ali je priča po dolasku u Brešu dobila neslućeni obrt: “Doputovao sam u grad, predao pasoš na hotelskoj recepciji i u tom trenutku mi je stigla poruka na zajedničkoj grupi – trener dobio otkaz. Ništa mi nije bilo jasno, ali razmišljao sam - nisam ja neki anonimus tamo, u Askoliju sam bio proglašen za najboljeg igrača lige. Zato nisam imao problem, ko god da dođe ne mesto trenera. Međutim, ja danima u hotelu, a niko da mi se obrati. Samo sam bio na vezi sa doktorima. Oni su me vodali po pregledima, gledali koleno pet puta. Tražili su iglu u plastu sena da padnem lekarske preglede. Andra mi je potvrdio da je koleno zacementirano, u savršenom stanju. Odustali su od tog kolena i napisali mi da sam pao preglede zbog hematoma u glavi koji imam još od udesa.”

Kada očekuješ konačnu presudu?

“Odmah sam pozvao mog doktora, jednog od najboljih neurohiruga u zemlji. Rekao mi je ‘Džigi, ne bih rizikovao svoj posao, nečiji život. Hematom je udarac. Prošlo je tri četiri meseca od udesa, to nestaje posle mesec, mesec i po dana.’ Sa Brešom sam zbog toga u sporu. Suđenje mi je zakazano za jun. Nadam se konačnoj odluci tada. Morao sam na redovan sud. A lekarska komisija kojoj sam uložio žalbu, ona je već donela odluku u moju korist. Ostaje da sud potvrdi. Klinika i Breša su pokušavali da ospore to. I da ishod kojim slučajem bude negativan, neću odustati jer imam 100% čistu situaciju. To je slučaj nezabeležen u istoriji fudbala. Gde klub koji te potpiše dva dana ranije, uzme i namesti ti lekarske preglede. Mene je posle opet pregledao neurohirug koji je operisao Kristijana Kivua jer je on imao taj duel zbog kojeg je stalno nosi zaštitu oko glave. Pitao me je zašto sam došao. Ostavio mi je broj i rekao da mi je na raspolaganju za šta god bude trebalo, svedočenja, analize, papiri, izveštaji. Neverovatno šta se događa. Ne mogu da verujem. Da je lekarska komisija rekla ne, ne bih ni mogao na sud.“

Taj period je na neki način iza tebe. Ugovor sa Borcem ti ističe na kraju sezone koja za sada teče odlično – imaš dva gola, ali i sedam asistencija i najbolji si igrač tima. Hoćeš li ostajati u Banjaluci?

“U narednim danima bi trebalo da pričam sa upravom oko produžetka saradnje. Već su me zvali. Iskreno, nisam napravio plan za budućnost. Bilo mi je bitno da se vratim, da počnem da igram fudbal. Vratio sam se fudbalu prošle sezone u Proleteru, bilo mi je bitno da sam bilo gde. Žao mi je što je ekipa ispala, ali ja tada nisam bio ni na 30 posto svojih mogućnosti... Ni fizički, ni psihički. Koliko god da sam imao želju, nije bilo ni realno da budem na više posle toliko dugo neigranja. Ovde sam konačno uhvatio neki ritam. Ni ovde nisam na svojih 100%, ni blizu forme iz Đenove i Askolija. Ali vrlo sam zadovoljan. Želim da završim sezonu na najbolji način, da je okončamo na drugom mestu koje vodi u Evropu. Kvalifikacije za LK su klubu vrlo značajne. Ljudi ovde vide trud. Bukvalno sam bio mrtav, ali vratio sam se na fudbalsku mapu. Em što me niko nije zvao, em što i ko me pozove, priđe sa takvim strahom... ‘Da li možeš, jel si siguran, sigurno nemaš povredu, nemaš problem od udesa...’ Nikome ne mogu da objasnim kakva je situacija.“

Od kolega iz Banjaluke koje pomno prate domaću fudbalsku scenu čuli smo rečenicu “Ništa bez Džigija”, odnsno da je Borac, nakon što si odradio kompletne zimske pripreme, kada ti igraš potpuno drugi tim u odnosu na utakmice kada te nema na terenu. Da daješ na sigurnosti u pasu, građenju akcija, iznošenju lopte... Koliko ti znače takve stvari?

“Često i sam čujem takve stvari. Prija mi i ne mogu da kažem da ne volim to da čujem, ali jednostavno znam da mogu još. Deluje neskromno, ali svestan sam da mogu više i zato se trudim da svaka utakmica bude bolja od prethodne. Da pokažem nešto novo na terenu. Stvari idu same od sebe, baš zbog tolike želje. Ljudi su me zavoleli i slušam lepe komentare u Banjaluci. Osećam se prijatno ovde posle jednog užasnog perioda od dve godine... Konačno se nešto zavrtelo”

Zbog svih nedaća koje su te zadesile od jeseni 2020. godine, propustio si gotovo čitave dve sezone. Videli smo i da si zaplakao kada si u dresu Proletera postigao prvi pogodak posle 510 dana. Šta su značile te suze?

“To je bio trenutak da sam počeo utakmicu posle ne znam koliko dana (od starta). Postigao sam pogodak. To je moj život. Nešto čime se bavim od šeste godine, a od šesnaeste profesionalno i baviću se time koliko god budem mogao da stojim na nogama. Planiram u budućnosti da ostanem u fudbalu. Videćemo. Planiram da budem trener jednog dana. Psihički sam bio loše jer je neko tamo pokušao sve to da mi oduzme. Da je postojao samo jedan procenat rizika, ne bih ni pokušavao da se vratim, ne bih potpisivao ugovor. Posle tog gola sam osetio da ponovo fudbalski živim i da mogu da se vratim na svoj nivo.”

Da li je razlog dolaska u Borac bio isključivo poziv Nenada Lalatovića? Šta ti je Lala rekao kada te je pozvao da dođeš u Banjaluku?

“Za igrača nema ništa bolje nego kada ga trener lično zove. Borac je klub koji se bori za mesto u Evropi, a to je realno privilegija. Nije liga na nivou ne znam koje lige u Evropi, ali nije tolika razlika osim u odnosu na Partizan i Zvezdu, mada je Zrinjski recimo jako dobar tim. Liga uopšte nije tako laka kakvom su mi je predstavljali. Zapravo je vrlo zahtevna, naročito gostujuće utakmice. Sada tereni jesu u odličnom stanju jer je menjana trava, ali kada odeš u Sarajevo, Mostar... Nema takvih gostovanja u Srbiji osim derbija koji se izdvaja. Ne bude malo, već malo više uvreda sa tribina, bude totalno nesportske atmosfere. Uopšte nije lako igrati. Došao sam jer me je Lala zvao, jer klub ima ambicije i jer je borba za prva dva mesta automatski značila napadački fudbal koji meni odgovara. Hvala Lali s obzirom na to da nismo ranije sarađivalim, a da je stao iza mene. Rekao mi je da me poznaje, da zna šta mogu. U trenutku kada niko nije zvao i govori da me želi.”

Kako je bilo, bar na nekoliko meseci sarađivati sa jednim od najkontraverznijih srpskih trenera?

“Nismo dugo radili zajedno ovde, ali ono na osnovu onoga što sam video na treningu i van treninga, u odnosu sa igračima je totalno drugačiji u odnosu na to kako se sam predstavlja javnosti. Ume da udari na igrače, siguran sam sa razlogom. Van utakmice nikada nije igraču rekao ružnu reč, nije se loše poneo. Gaji vrlo korektan, džentlmenski odnos. Tako sam ga bar ja doživeo i ne znam kako je bilo ranije. Zbog toga mi je žao što je otišao. Kao i što ljudi kažu za mene, uživo si mnogo pitomiji nego na terenu. Generalno sam srčan na terenu, ali vidiš i sam kakav sam van njega. Teren donosi neke potpuno druge emocije.”

Tvoje brojke i nastupi pokazuju da si možda za kratko vreme i prerastao ligu u kojoj nastupaš. Šta su dalji ciljevi, da li bi se vratio u Srbiju?

“Sigurno bih ponovo voleo da odem u inostranstvo. Kada kažem inostranstvo ne mislim na lige petice. Mada ne mislim da ne bih opet mogao da igram tamo, u nekom timu iz tih liga. Ali sada, koliko je to realno... Verovatno bi za to bio potreban jedan međukorak posle Borca. Koji deo sveta, ne razmišljam previše o tome. Ali sebe vidim pre u inostranstvu. Pre bih ostao u Borcu, nego što bih se vratio u Superlige Srbije. Osim Partizana možda u jednom trenutku, ne vidim sebe više ni u jednom klubu u Superligi. Uz dužno poštovanje prema svim klubovima.“

Koliko ti teško padaju loši rezultati Partizana, stanje u klubu, prazne tribine i činjenica da je tvoj klub miljama daleko od titule i da mu je ugroženo i zvanje vicešampiona?

“Proveo sam ceo život u Partizanu. Ponavljam to kao papagaj, ali stvarno je tako. Naravno da mi teško pada. Ja i dosta Partiznovaca smo se pribojavali ovoga. Prošle sezone je Partizan bio konkurentan, ali smo svi znali da to nije to. Ja sam govorio prošle sezone razgovarajući sa prijateljima - Nije to bio maksimum, nego je Stanoje izvukao nemoguće iz igrača, sebe i kluba. Izvukao je 300 posto. Na kraju ispade medveđa usluga. I onda dođemo do ove situacije koja je jako tužna. Partizan to ne zaslužuje. Da bude konkurentan, pa ne bude prvi, to je u redu. Ali ova situacija i trenutno stanje kluba... Ne znam kada je poslednji put bilo ovako. Svakodnevno pratim dešavanja i želim samo da se ovo što pre završi. Nije moje da pričam na koji način. Previše sam pričao u prošlosti. Nadam se uskoro bitnim promenama u klubu i da će Partizan stati na noge. A pribojavam se da će biti potreban duži period da Partizan dođe na stare staze slave”, ispričao je Ninković, a zatim nastavio o rukovodstvu kluba: „U Partizanu je sve fino, dobro, nema problema, klub cveta - takvu sliku predstavljaju ljudi koji rade u klubu. Izgovaraju to bez blama i srama. Njihove konferencije ne slušam. Slušam konferencije pre i posle utakmica. Ne zanimaju me stvari izvan utakmica, ali dođu do mene. Čujem od drugara, prijatelja kako se to predstavlja u javnosti. Da je to samo jedan loš trenutak u kojem se klub nalazi. A taj trenutak traje već jako dugo i sve ide samo na gore. Nadam se da će doći ljudi koji zaslužuju da budu tu, a ima ih dosta.”

Dok se fudbalski klub muči, crno-belima u košarci ide sjajno ove sezone. Da li pratiš igre Partizana u Evroligi?

“Pratio sam košarku i ranijih godina kada Partizan nije bio toliko moćan. Dosta drugara, navijača Zvezde me zeza ‘jel sad pratiš košarku, a ne pratiš fudbal’? Pratim i košarku i fudbal i uvek sam iskren. Koja je poenta prepucavati se sada u fudbalu? Ja ih pitam ima li u ovom trenutku svrhe fudbalski se prepucavati? Oni odgovore da nema i onda je sve jasno. U košarci su klubovi tu negde u egalu i onda to ima smisla. Pre nego što je fudbalska sezona krenula, rekao sam da će Zvezda otići na mnogo bodova prednosti. Samo ne želim da bude da navijači Partizana sada samo gledaju košarku, a ne gledaju fudbal. Ja pratim i jedno i drugo. Drago mi je da je Partizan ušao u top 8 gde igra sa Real Madridom. Videli smo svi šta se dešava u Areni. Ko god da dođe, u najmanju ruku je ravnopravan sa Partizanom, ako ne i ispod Partizana. Nažalost, nisam uspeo da dođem u Arenu ove sezone, nisam pronašao rupu u rasporedu. Ali to mi je velika želja.”

Da se vratimo na Italiju. Šta je uzrok ili šta je možda nedostajalo da ostaviš dublji trag na Apeninima koji su vrlo plodno fudbalsko tlo za srpske fudbalere?

“U prvoj sezoni u Đenovi imao sam dobru polusezonu. Kasnije sam se suočavao sa povredama i nekim problemima u klubu, pa sam sticajem okolnosti želeo sam da napustim klub i odem negde gde ću igrati. Prešao sam u Empoli. I tu me je snašlo dosta problema, prvenstveno povreda pubisa. Isto sam mnogo vremena proveo kod Andre Milutinovića. Kasnije sam u Askoliju ostavio dubok trag. Iz ove perspektive kada pogledam šta se sve izdešavalo, nije mi žao zbog odluka koje sam donosio. Išao sam za boljim uslovima, većom minutažom. Jedina žal je što nisam ostao u Askoliju. Svrstavali su me u tri najbolja igrača u istoriji kluba. Osetio sam to u odnosu sa ljudima u klubu, sa navijačima. U okolini Askolija nema nijedan grad koji daje fudbalski klub, niti neki drugi značajan sportski klub. Tako da su i okolna mesta oko Askolija fokusirana samo na Askoli. Oni su zaluđeni za fudbalom, tako da me je po izlasku na ulicu zaustavljalo po desetak ljudi, da popričamo, da se fotografišemo. Voleli su me i poštovali tamo. Da sam ostao, verovatno bih postao i kapiten u jednom trenutku. Osećao sam se tamo kao kod kuće.”

Po dolasku u Đenovu 2016. godine sarađivao si sa Ivanom Jurićem, hrvatskim stručnjakom koji je uspešno sarađivao i sarađuje sa mnogim srpskim fudbalerima poput Darka Lazovića, Saše Lukića, Ivana Ilića, Vanje Milinkovića Savića... Kakav je trener Jurić?

“Imao sam dobar odnos sa njim. U početku mi je pronašao žicu koja nije bila nimalo prijatna i blaga u našem odnosu. Ali izvlačio je maksimum iz mene. Došao sam kao mlad igrač, željan da se dokažem. Nije me poznavao od ranije, a kada je video koliko mogu, zavoleo me je kao igrača. Davao mi je šansu. Njega kao trenera hvalim svugde. Ko god me pita koga bih od trenera izdvojio kao najvećeg stručnjaka, uvek njega pominjem. Posvećen je 24 sata dnevno, lud je za fudbalom. Dosta stvari sam naučio od njega i u budućnosti kada se budem bavio trenerskim poslom pokušaću to da primenim.”

Trojica tvojih bivših saigrača iz Empolija igrali su četvrtfinale Lige šampiona u okršaju Milana i Napolija – Rade Krunić, Ismael Benaser i Đovani Di Lorenco. A Krunić koji je na San Siro svojevremeno došao kao autsajder je pokazao da je i te kako dostojan Milanovog dresa. Kakav odnos si imao sa Radetom?

“Rade je tada bio vrlo važan igrač u Empoliju, ali ipak nekako potcenjen imajući u vidu koliko je toga pružao. Često sam mu govorio da može da ide u veći klub. Rođen je za Italiju, taktički disciplinovan, fizički dominantan, brz, moćan, jak na lopti. Po završetku te sezone sreli smo se u Beogradu. On je imao mogućnost da ide u Torino, Đenovu, Sasuolo, a on mi rekao mi je da je ispalo nešto neočekivano, da se Milan interesuje. I sam je bio iznenađen. Rekoh mu da ja nisam. U Empoliju je završavao sezonu sa dva, tri gola, a govorio sam mu da može da završi sa sedam, osam. Sve što je radio tamo delovalo je prelako, kao da to radi sa 20 posto. “Pojačaj, daj 8 golova’, govorio sam mu. ’Nemoj da bude Đenova, neka bude Milan’. Sada pokazuje ono u šta nisam nijednog trenutka sumnjao.”

Igrao su i sa Ismaelom Benaserom.

“Ovo što radi u Milanu, radio je i u Empoliju. Tu ti je uvek na leđima kao krpelj, a on ti se zavuče u noge, ispred tebe, ispod tebe. Milan dovodi igrače iz italijanske lige i troši novac u svojoj kući. Birsa mi je pričao koji je bio sa mnom u Veroni. Rekao mi je da Italijan mora da bude kapiten. Da ako prave transfer da po mogućstvu bude Italijan i da stranac bude igrač koji je igrao u Italiji. Posle toliko godina uspeli su da kupe igrače koji su nadošli i doneli im uspehe koje u poslednje vreme postižu. Mislim da imaju velike šanse za finale, a kada se dođe do finala, kako Murinjo kaže, finala se dobijaju. Nemam klub nijedan osim Partizana, ali kada me neko pita za strane klubove, ja bih uvek rekao Milan”, zaključio je Ninković.


tagovi

Nikola NinkovićBorac Banjalukaintervju

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara