Jedinstveni Milko Đurovski: Kad bi Zvezda pozajmila dva igrača Partizanu Srbija bi imala dva predstavnika u Ligi šampiona

Vreme čitanja: 7min | uto. 09.07.19. | 12:54

O Savi Miloševiću, Vladmiru Stojkoviću, Ljubiši Tumbakoviću, navijačkim sukobima, romantičnim vremenima...

(Od izveštača MOZZART Sporta iz Slovenije)

Pojava! Može da navuče krpe na sebe, da se pojavi u papučama i tričetvrt pantalonama, kao na plažu da je krenuo, ali svugde izaziva divljenje. I poštovanje za koje će sam reći da vremenom iščezava.

Izabrane vesti

Takav je bio Milko Đurovski i u ponedeljak veče, kad je u predgrađu Maribora posetio crno-bele na treningu. Prepozantljiva razbarušena kosa, blagi osmeh, srdačni pozdrav sa članovima stručnog štaba i maltene stav mirno, pogotovo mladih igrača. Svi su prilazili i stisli ruku velikom majstoru stare Juge. Jer, ono što je uradio tokom osamdesetih je – neponovljivo. Način igre, golovi i prelazak sa jedne na drugu stranu Topčiderskog brda zauvek su ga pozicionirali kao jednog od bitnijih likova almanasima ovdašnjeg fudbala i uvek, iako je o tome već govorio, priča mora da krene od dileme: Partizan ili Zvezda?
Kao klinac sam bio zvezdaš i uvek ću ostati zvezdaš, ali sam u Partizanu proveo četiri prelepe godine života i karijere, volim ga isto kao crveno-bele. Ljudi to ne razumeju, međutim, nikad neću da pričam ni protiv jednih, ni protiv drugih. Da pojasnim: volim „one“, a ne „ove“.

Čekajte, ko su koji?
Odnosi se na fudbal mog vremena, bio je bolji. Ne potcenjujem sadašnje igrače večitih, ni Vojvodine, niti bilo kog drugog kluba, međutim, brzo se menaju sastavi timova, dok smo u mojoj eri igrali po desetak godina zajedno. Napamet smo znali svojih i početnih 11 rivala. Dan-danas mogu da izdiktiram startere iz Džajine generacije. Sad, kako da se identifikujem sa klubom, bilo kojim, kad ne poznajem fudbalere?“.

Partizan sa dva zadnja vezna – mora tako

Kako vam se čini Partizan, u poslednje vreme? Osvaja kupove u nizu, ali onaj vredniji trofej, titulu, koja diže cenu igračima i omogućava lakši kvalifikacioni put u UEFA takmičenja, uzeo je samo jednom u poslednje četiri sezone.
„Možda je trebalo više, mada, koliko vidim, i u Partizanu i u Zvezdi su problem finansije. Duguje se. Stalno se nešto ljulja u upravama. Da Srbija, kao država, ne podržava večite, bili bi maknuti, prebačeni zbog tih dugova u niži rang, i jedni i drugi. Ovako, ipak su to imena, neki brend“.

Kad je već tako, šta može da napravi Savo Milošević?
Ima sjajne ideje. Insistira na pas igri. Neće da se orijentiše samo na rezultat. Povoljan rezultat će doći ako napraviš igru. I tu je glavni problem: hoćeš da praviš nešto, ali nemaš vremena, ne daju ti da razviješ zamisli. Plus, igrači nisu plaćeni. Finansijski nisi jak da dovedeš nekog skupljeg, koji vredi. Ne znam kako se radi u školama fudbala. Bio sam u Zvezdinoj, pre osam leta, video decu kako treniraju na tartan stazi. Znači, ne ulaže se u mlade, nego se kupuju igrači sa strane, a vreme leti. Ne može Savo da čeka ovog malog od 16, 17 godina da sazri, jer ako mu ekipa ne odigra dobro, automatski su lošiji rezultati i skloniće ga“.

Čak i u takvim okolnostima srpskog fudbala, desi se neki vanredni uspeh. Primera radi, Crvena zvezda je prošle godine ušla u Ligu šampiona?
Jeste, ali moraš da imaš sreće. A crveno-beli su je baš imali lane. Koliko možeš pokazuje se kad uđeš u grupnu fazu. Najbolji primer od balkanskih timova je Dinamo, svake godine skoro učestvuje, ali uglavnom u grupi služi za „punjenje“. Razumem da se navijači ne gotive, ali rukovodioci Zvezde i Partizana bi trebalo da se međusobno pomažu. U smislu, evo Zvezda je igrala Ligu šampiona i zar joj nije bilo u interesu da dva igrača prosledi Partizanu, pa da joj se crno-beli priključe u istom takmičenju narednog leta, ili za koju sezonu? Da Srbija, na osnovu onih koeficijenata, dobije dva predstavnika. Kod nas su to nepremostive prepreke. U inostranstvu nisu. Kao da smo u glavi ograničeni. Nažalost, ne gledamo opšte dobro, naslađujemo se porazima ovog drugog. To moramo da menjamo“.

Izgleda da baš dugo niste bili u srpskom fudbalu. To deluje kao naučna fantastika. Ljudi hoće da se poubijaju na derbiju, tribinama lete motke i štangle, a i na terenu je češće tuča nego igra. Na jednom od poslednjh bilo je čak 58 faulova!?
„Pazite, sve se promenilo. U Zvezdi, recimo, imaš tri igrača koja znaju šta je derbi, osećaju ga. Ostalo – znaju da je taj dan neka bitna utakmica, ali ne znaju šta je to. Meni se dešavalo da nisam spavao po sedam dana pred mečeve sa večitim rivalom. Osećao sam tenziju, naboj, ljubav prema klubu čiji sam dres nosio. Ovi danas, ako su plaćeni, tretiraju derbi kao svaki drugi meč, jedino što tog dana dođe malo više publike nego na ostale susrete. To mi smeta“.

Milko ističe da je poslednji put uživo okršaj Partizana i Crvene zvezde pratio u finalu Kupa 2017, kad mu je rođeni brat Boško sedeo na klupi crveno-beli. Mogao je i tad da se uveri u rizike koje nosi organizacija takvog duela.
Da se ne lažemo, bilo je frke na tribinama i u bivšoj Jugi. Kad sam sa Zvezdom gostovao u Briselu ili sa Partizanom u Menhengladahu viđao sam na tribinama žene i decu, porodičnu atmosferu, dok je kod nas i tih godina bilo tuča, psovanja, dranja. Kako nije bilo? Izubijali su se ovi sa severa i juga, motkama, bokserima, nekim lancima. Razlika je u tome što su tad navijači poštovali fudbalere. Da danas pređem u Partizan svašta bi bilo“.

Ipak Japanac: Partizan pronašao napadača u Arsenalu!

Dakle, čuvena 1986. ne bi se ponovila?
Bez obzira na uslove, ne bih prešao u Humsku u današnje vreme. Zar da dođe neko kući da me prebije? A tad mi niko ništa nije rekao. Osetio sam poštovanje. Sve je posledica vaspitanja. Kad vidim Mocu ili Pižona – ustanem. Starije igrače smo cenili. I nas su poštovali. Danas niko nikog ne zarezuje“.

Evo i primera...
„Bio sam na svadbi Boškove ćerke pre nekoliko godina. Oko mene Delije, niko me nije ni pogledao, kao da ne postojim, da bi za večerom jedan od svatova rekao: „bravo, majstore“. Jedini partizanovac! Hoću da kažem: zvezdaši me mrze, ali me poštuju, ne diraju. Možda zato što nikad ništa nisam rekao protiv Zvezde“.

Danas je tako nešto teško izvodljivo.
Vladimir Stojković je pisao neke stvari, zamerili su mu, nije smeo onako da postupi. Kako da kažem nešto protiv Zvezde kad me stvorila? Mogu da kažem koju protiv Džaje ili Cveleta, da određene stvari nisu uradili kako je trebalo, ali klub je odradio sjajan posao za mene. Da nije bilo Zvezde ne bih bio nikakav igrač. Ili, obrnuto, da kažem nešto protiv Partizana? Nema šanse. Znam da su me Grobari voleli samo zato što sam došao iz Zvezde. Prethodno su me mrzeli. Golovima i dobrim partijama sam ih naterao da me vole. Verovatno bi me obožavali još više kad bih rekao da je Zvezda g..., ali to bi bila najveća glupost s moje strane. Tako je i Stojković trebalo da kaže: „vidi, bio sam u Zvezdi, beše super, sad ću uraditi sve da Partizan bude prvi“. Treba da te vole i jedni i drugi. Znam neke koji su cepali moje postere, ali kad bi me sreli – poštovali su me. Mrzeli su me samo što sam odabrao Partizan. Da sam otišao u Dinamo, ne bi bilo tako“, u dahu priča Milko Đurovski.

IGRALI SMO IZ LJUBAVI, SAD MISLE SAMO NA LOVU

Smeta Milku Đurovskom što je u savremenom fudbalu oskudica majstora kakav je sam bio, a sve je više snagatora i fudbalera izraženih atletskih sposobnosti?
Današnji treneri govore: „taj zna da igra, ali nije brz, nije jak u duelu“. Onomad beše drugačije. Plus, igrali smo iz ljubavi. U Zvezdi sam imao platu treće kategorije, a od Partizana sam dobio stan i neku lovu na ruke, međutim, to ne može da se meri sa današnjim ciframa. Sad samo gledaju ko će koliku lovu da uzme. Zato nema majstora. No, ima talentovanih igrača. U tehničkom smislu smo mi Balkanci među darovitijim na planeti“.

REPREZENTACIJA DA SE UGLEDA NA HRVATE

Imenovanje Ljubiše Tumbakovića sa selektora A reprezentacije Srbije razgalilo je Đurovskog.
Može Tumba da napravi dobar rezultat! Srbija možda ima i najbolje igrače od svih bivših republika SFRJ, stalno pričamo o nekim četvrtfinalima, polufinalima, ali kao da na završne turnire odlazimo na izlet. Morali bismo da gledamo Hrvate i njihov odnos prema državnom timu: Luka Modrić bi, kad bi mu samo jedna noga bila zdrava, došao da igra za reprezentaciju. A kod nas „ako moram – dolazim“. Nisu selektori krivi koliko sami igrači. Večito si u dilemi da li da daš šansu mladima ili starijima, pojavljuju se klanovi, isto kao što je bilo u Francuskoj. I tako već 20 godina. Valjda će Tumba to da sredi“.

AKO NEMAŠ DOBROG MENADŽERA – NEMAŠ POSAO

Poslednji trenerski angažman Milka Đurovskog bio je u jednom slovenačom trećeligašu. Trajao je godinu dana.
„Sad ne radim ništa, osim što se bavim baštenskim poslovima, sadim papriku, paradajz...“

Šta dalje?
Kad si igrač, zna se rok trajanja. A kao trener, kad nemaš klub, sediš, uživaš, dok se neko javi. Ako imaš dobrog menadžera lako ćeš naći posao. Ako nisu u kombinaciji – džaba. Verovatno se boje da me pozovu. Ne kažem da gazde klubova diktiraju šta da radiš, ali teško je dobiti posao u manjim sredinama, jer nisam tip koji će dozvoliti bilo kome da mu se meša u struku. Brzo bih se posvađao s nekim, ako bi mi gurao igrače“, decidiran je Milko.

Foto: MN Press


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara