Razočarani Englezi (©Reuters)
Razočarani Englezi (©Reuters)

PRELAZZI: Kad Englezi gube

Vreme čitanja: 4min | pon. 12.07.21. | 12:14

Nije problem što ne umeju da pobeđuju. Problem je što ne umeju da gube. Premda uglavnom gube

Nije problem što Englezi ne umeju da pobeđuju.

To nije nešto sa čim se rodiš, ma koliko da svojoj krvi tepaš da je plava; to se uči, a kada su, zaista, Englezi mogli to da nauče? Pehar od pre pola veka je davna prošlost, sve posle toga je serija poraza, jedan teži od drugog, sa kulminacijom u nedelju uveče na Vembliju, kada su se crne beštije iz prošlosti opet probudile da kazne Sautgejta.

Izabrane vesti

Prvi put je bio samo baksuzan, četvrt veka kasnije sam ih je sebi navukao na vrat. Taktičkim odlukama i promašajima, prepuštanjem igre, oklevanjem da pruži šansu Grilišu, odabirom izvođača penala...

Nije navikao, pa to ti je.

Englezi retko pobeđuju na velikim takmičenjima, a velike rivale pobeđuju još ređe, bilo je i ovog leta onih koji bi uprli prstom u kostur, baš kao i otoič u Rusiji.

Ali ni za to nisu oni krivi, a ponajmanje su krivi klinci koji su promašili penale, gurnuti u vatru kao što su nekada, dok se ratovi nisu vodili u sportu, bacali golobrade mladiće u prve redove.

Da bi umeo da pobeđuješ, pre svega moraš da pobeđuješ; vremenom bi se stvorila i navika, sa njom i čojstvo, Engleska bi znala i da trijumfuje i da se ponaša nakon trijumfa.

Problem je što Englezi ne umeju da gube. Premda, otkako su preneli pelcer najlepše igre širom sveta, da u lepšim klimama od ostrvske cveta, buja i miriše lepše nego što bi u Britaniji ikada mogao, uglavnom gube.

Pomislio bi čovek da su posle toliko promašenih snova postali pravi vitezovi okrugle lopte, da bi dostojanstveno umeli da progutaju knedlu i da se okrenu narednom takmičenju, gde bi opet zaludu podgrevali nade.

Tradicionalna slika posle engleskih proslava (©Reuters)Tradicionalna slika posle engleskih proslava (©Reuters)

Ali ne: baražna paljba na Rašforda, Sanča i Saku, koja se kod one glasne manjine pretvorila u rasizam – mada bi ta glasna manjina, a ima ih i po Srbiji, čak i u krugovima koji sebe nazivaju građanskim, našla povod za rasizam svuda – uz pomalo licemerno, a svakako patetično zaklinjanje inače vrlo krvoločne engleske štampe o tome da su "svi heroji" i "lavovi", veća je konstanta engleskog fudbala čak i od poraza na penale.

I niko to ne zna bolje od čoveka kojeg je kamera tokom finala snimila onoliko puta.

Dejvid Bekam – Gospode, sme li onako da se izgleda posle toliko godina? Sme li onako da se stari, ako se to starenjem može nazvati? Pa Tom Kruz, svojevremeno jednako vlažan san za mnoge tinejdžerke, pored Beksa je izgledao kao podbula, podgrejana priganica – zna koliko ta engleska ružna navika, to njihovo "nesportstvo" ka samom sebi okrenuto, ume da boli. A nije čak ni crn, ni potomak imigranta...

Jedina razlika – dobro, ne mala, priznaćemo – jeste što tada nisu postojale društvene mreže, pa nije svaka šuša mogla da se oglasi, ma koliko nepismeno. Ali da je bilo zlog Tvitera i sve okrutnijeg Instagrama, eksplodirali bi u leto 1998. kada Čolo Simeone samozadovoljno gleda dok sudija isključuje Dejvida Bekama na "klasiku" Svetskog prvenstva, između Engleske i Argentine, dok su naslovnice pune naslova o Foklandima, mornarici, ovcama i kraljici.

Bekam je u Sent Etjenu dobio crveni karton i penale – koje su Englezi, naravno, izgubili – odgledao nadomak tunela, a onda ga je, koliko iste večeri, dočekala baražna paljba.

"Deset herojskih lavova, jedan glupi dečak", grmeo je Dejli miror, list koji je svim svojim čitaocima poklonio pikado u čijem je središtu bila slika tada 23-godišnjeg supruga Poš Spajs.

Ako nisu mogli da se uhvate za njegovu boju kože, jesu za njegov život, pa su se homofobične i druge uvrede samo nizale.

"Jesi li svestan šta si uradio?", bilo je prvo novinarsko pitanje na aerodromu, kada se postiđena Engleska vratila.

"Kako je to izneveriti svoju zemlju?", glasilo je drugo.

Ako je iko gledao sinoćne penale sa strepnjom većom od one Gareta Sautgejta, bio je to njegov bivši drugar iz reprezentacije: Beks je znao koliko ta nacija ume da te podigne u jednom trenutku i uvalja u katran i perje već u narednom; i bio je svestan da će, čim se sa razglasa začuje Đana Nanini i "Italijansko leto", poleteti drvlje, kamenje, flaše piva i prazne glave prema dečacima još i mlađim nego što je Bekam tada bio.

Da li se nešto promenilo od Sent Etjena i 1998? Od Vemblija i 1996? Od Portugalije 2004? Sem što nijedan tabloid ne bi stavio Gareta Sautgejta na naslovnu stranu sa pitanjem: "Jesi li svestan šta si uradio?", samo što ispred kuće Bukaja Sake ili Markusa Rašforda neće biti manijaka da im trube, zvidže i dobacuju uvrede.

To je sada zadatak odurnih društvenih mreža, tamo će svaki dripac naći svoje utočište i svoj megafon, i napisati nešto ružno o tim dečacima.

Sve je isto, zna to Dejvid Bekam bolje od svakoga u loži i bolje od svih onih koji su tu lekciju morali da dobiju na izmaku trećeg časa epske bitke na Vembliju. Sve je isto, i ostaće isto, barem dok Engleska ne počne da pobeđuje.

A tada, nije Katar daleko, pa će se opet pevati o povratku fudbala, pa će se opet šutirati penali, pa će opet neki klinac preuzeti pedeset miliona snova na svoja leđa, tada će možda naučiti i da gube.



tagovi

Euro2020PrelazziDejvid Bekam

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara