Reprezentativci Nemačke Džamal Musijala i Manuel Nojer posle eliminacija za Svetskog kupa (Reuters)
Reprezentativci Nemačke Džamal Musijala i Manuel Nojer posle eliminacija za Svetskog kupa (Reuters)

Serija misterija i kontroverzi na Mundijalima: Kad su mogli Nemci, Englezi, Argentinci... zašto ne bi mogli Španci i Portugalci?

Vreme čitanja: 17min | sub. 03.12.22. | 14:33

Sudija i policajac pogurali Urugvajce u polufinalu 1930. sa Jugoslavijom, vojna hunta pomogla Mariju Kepmesu i društvu da pokore svet 1978, Pancerima nije prijatno zbog meča sa Austrijom iz 1982...

Čak i da Španci osvoje Mundijal, biće zavedeni na tamnim stranama istorije, pogotovo ako ona bude pisana na nemačkom jeziku. Znate već i zašto. U rezultatski možda najčudnijem meču šampionata, izgubilli su od Japana posle preokreta (1:2), sličnog onom koji su fudbaleri Zemlje izlazećeg sunca napravili protiv Nemačke koja će se tako drugi Svetski kup zaredom vratiti kući posle grupne faze.

Još i pre nego što je sudija Viktor Gomez označio kraj meča na stadionu Kalifa, odnosno već kada je Tanaka pogodio mrežu Simona na asistenciju Mitome (mnoge TV snimak nije ubedio da je lopta bar jednim delom bila na liniji), krenula je polemika da li izabranici Luisa Enrikea kalkulišu kako bi s druge pozicije u grupi izbegli u osmini finala Hrvatsku (i pre svega Brazil u četvrtfinalu), odnosno igrali sa Marokom. A, u toj kalkulaciji, ako je uopšte postojala - selektor Španije je posle meča rekao da je želeo da njegov tim trijumfuje - nije bilo mesta za Nemce u nokaut rundi, istini za volju ne samo zbog trijumfa Japana, već i zato što su u prva dva meča, protiv istih tih Japanaca i Španaca izvukli samo jedan bod.

Izabrane vesti

(Ne)sporan momenat sa meča Japan - Španija (Reuters)(Ne)sporan momenat sa meča Japan - Španija (Reuters)

I dok će se u nemačkim medijima verovatno uzrok za, zašto ne reći debakl čete Hansija Flika, tražiti i u španskom dvorištu - mada se čulo daleko više samokritičnih tonova - biće zanimljivo da li će neko podsetiti da je nemačka selekcija 1982. godine, sa Austrijom, bila "saučesnik" jedne od najkontroverznijih utakmica na Mundijalima. Od te bruke Nemce ne može da sakrije ni činjenica da su u njoj učestvovali samo igrači iz zapadnog dela današnje države, tada poznate kao Savezna Repubilka Nemačka.

Kako je došlo do "Sramote iz Hihona", kako javnost i danas naziva meč Nemaca i Austrijanaca (1:0) kojim je Alžir zaustavljen na putu do druge faze Mundijala u Španiji, mogli ste da čitate na stranicama Mozzart Sporta. Ali, nije samo ovaj događaj koji će možda neko iskoristiti da potkači Nemce da "sve se vraća, sve se plaća", ocenjen kao kontroverzan u istorijskim čitankama svetskih šampionta.

Prvi se desio već na premijernom Mundijalu.

Iako premoreni putovanjem vozom i brodom preko pola sveta i oslabljeni neigranjem fudbalera iz Hrvatske zbog bojkota (o čemu ste naširoko mogli da se upoznate kroz film i seriju Montevideo, Bog te video), igrači reprezentacije Jugoslavije, sačinjene isključivo od Srba, na putu do polufinala napravili su senzaciju protiv Brazila (2:1) i pobedili Boliviju (4:0), čime su privukli podršku fudbalske javnosti. Ali, pred borbu za finale podigli su pripravnost domaćina na nivo iznad sportskog. Za sudiju polufinalnog meča Urugvaj - Jugoslavija, organizatori su imenovali Brazilca Žilberta de Almeidu Regu koji se radom na utakmici Francuska - Argentina (0:1) odigranoj 15. jula 1930, pokazao kao "pogodan".

Naime, označio je kraj u 84. minutu i to u momentu kada je francuski fudbaler potpuno sam krenuo ka golu Argentinaca. Rega je nekako uspeo da se spasi linča francuskih igrača, pribrao se i pozvao timove da odigraju "nastavak", iako su pojedini igrači već bili ispod tuša.

A 12 dana kasnije, u polufinalu priredio je Jugoslovenima "ledeno hladan tuš". Posle ranog vođstva našeg tima (Vukadinović u 4. minutu), Rega je dozvolio Urugvajcima u 18. minutu (Sea) da izjednače iz ofsajda. Samo dva minuta kasnije "nije video" da policajac iz auta vraća loptu u teren i tako započinje akciju iz koje je Anselmo preokrenuo rezultat. Da bi "učvsrtio" moral Urugvaja i potpuno ga potkopao našim momcima, poništio je pogodak Jugoslavije za izjednačenje zbog navodnog ofsajda. Posle toga domaćinu je bio otvoren "auto put" do ubedljivog trijumfa (6:1) i finala u kom su pobedom od 4:2 nad Argentinom prvi u istoriji podigli pehar prvaka sveta.

Na drugu kontrovezu na svetskim šampionatima čekalo se do 1938. U to vreme branilac titule, Italija, za koju se pričalo, ali bez konkretnih dokaza (ni do danas nisu pronađeni) da je četiri godine ranije do planetarne krune stigla zahvaljujući potkupljivanju sudija, doputovala je u Francusku da potvrdi dominaciju, što im nije uspelo u osmini finala. Pobedila je Norvešku (2:1) tek posle produžetaka. Ali, više od neubedljive igre, Italijane, odnosno njihov režim, zabolela je reakcija 20-ak gledalaca na tribinama marsejskog Velodroma, među kojima su polovinu činili proterani italijanski antifašisti. Okupili su se ne toliko zbog fudbala koliko da iskažu protest zbog represalija koje je diktatorska vlast Benita Muslonija sprovodila nad Italijanima u zemlji, ali čak i van nje. Tadašnji vrhunac brutalnosti bilo je ubistvo (u saradnji sa tajnom francuskom ekstremnom desničarskom grupom Kagul, koja je imala veze sa francuskim tajnim službama) Karla Roselija, jednog od najuticajnijih antifašističkih intelektualaca u Evropi toga doba.

"Utakmica je odmah dobila politički prizvuk. I to nepravedno. Naši igrači ni ne sanjaju da od ovoga naprave politički potez, ali fašistički pozdrav je zvanični pozdrav Italije tog trenutka. To je neka vrsta ceremonije i igrači moraju da joj pokažu odanost. Oni predstavljaju našu zemlju, i naravno da dostojanstveno nose njene boje i obeležja", preneo je izveštač Korijere dela Sera reči selektora Italije Vitorija Poca i ujedno se čudio zašto je publika sve vreme negodovala.

Reprezentacija Italije u crnim dresvima na Mundijalu 1938. godine (AFP)Reprezentacija Italije u crnim dresvima na Mundijalu 1938. godine (AFP)

Nije napomenuo da je grb bio Fascio Littorio (sekira i snop štapova, uvijenih u crvenu traku) simbol vlasti antičkog Rima koji je prisvojio Dučeov režim, dok je prilikom izlaska na teren italijanske reprezentacije intonirana Giovinezza, himna Nacionalne fašističke partije, da bi masa krenula da se podsmeva kada su ih italijanski igrači otpozdravili fašističkim pozdravom dvaput, baš na naredbu Poca koji je kasnije tvrdio da nije bio fašista.

"Imam svoje ideje, ali znam šta je moja dužnost. Dok smo izlazili na teren, pratio nas je talas zaglušujućeg zviždanja i uvreda. I nećemo da spuštamo ruke dok negodovanje ne prestane. Akcija zastrašivanja nije uspela", pravdao se kasnije Poco koji je ovim potezima u Francuskoj bacio ogromnu senku na možda i najuspešniju selektorsku karijeru u istoriji fudbala (jedini je osvojio dva svetska zlata i olimpijsko pride).

Još ružniju sliku Italijani su emitovali u četvrtfinalu protiv domaćina, Francuza, pred skoro 60.000 gledalaca na stadionu u predgrađu Pariza, Kolombu. Pošto je plava bila osnovna boja prvog dresa obe selekcije, žrebom je odlučeno da Italija ponese alternativne - bele. Ipak, po naređenju Musolinijia, Azuri su, opet uz fašistički pozdrav, izašli u crnim dresovima, koji su simbolizovali unuforme diktatorove paravojske "Crnokošuljaša" (Maglia nera), prvi i jedini put na mečevima Fife.

Italijani su bili akteri i sledećeg skandala, na meču grupne faze u Čileu 1962. godine, protiv domaćina, koji je zbog brutalnosti obe strane i nekoliko interevencija policijskih snaga nazvan po ugledu na ratne knjige i filmove, "Bitka kod Santjaga". Samo posle 12 sekundi napravljen je prvi faul, da bi u osmon minutu Đorđo Ferini tako grubo faulirao Onorinu Landu da je engleski sudija Kenet Aston bio promoran da ga isključi. Italijanski vezista je odbio da napusti teren, pa je policija morala da intereveniše i nasilno ga odvede u svlačinicu.

Kasnije je Leonel Sančez prošao bez sudijskih sankcija posle udarca Marija Davida, koji mu je uzvratio neuspešnim šutom u glavu, zbog čega je poslat na hlađenje. Ipak, strasti se nisu smirivale, pa je policija još tri puta morala da intereveniše, ali je glavni sudija bio "slep" kada je Sančez slomio nos Umbertu Maskijou.

Plakat Svetskog kupa u Čileu 1962 (Reuters)Plakat Svetskog kupa u Čileu 1962 (Reuters)

Sa ove distance mnogi će se upitati odakle tolika netrplejivost između dva tima? Tenzije su podigle izveštaji italijanskih novinara koji su stigli u Južnu Ameriku kako bi izveštavali sa Mundijala u kojima je Čile opisan kao "deponija za otpad u kojoj ne rade telefoni, taksi vozila su retka kao verni muževi, stanovništvo neuhranjeno, sklono nepismenosti, alkoholizmu i siromaštvu". Podsetili su da je samo dve godine ranije južnoameričku zmlju zahvatio najveći zemljotres u istoriji čovečanstva, jačine 9,5 stepeni Rihterove skale koji je razorio čileansku infrastrukturu i da je zbog toga trebalo da se izmesti Mundijal, inače će nastati "čisto ludilo". Lokalne novine su to koristile da razjare čileansko stanovništvo, a britanski Dejli Ekspres je upozoravao da "šampionat prerasta u nasilno krvoproliće, izveštaji se čitaju kao depeše sa fronta..."

"Čile je mala, ponosna i siromašna zemlja koja je pristala da organizuje Svetski kup, kao što je Musolini pristao da pošalje naše avione da bombarduju London (u koji nikad nisu stigli). Glavni grad ima samo 700 hotelskih kreveta. Čitavi kvartovi su se predali otvorenoj prostituciji. Ova zemlja i njeni ljudi su ponosno jadni i zaostali", pisali su italijanski izveštači, što je dodatno razljutilo njihove čilenska kolege koji su odgovorile da su "Italijani generalno fašisti, mafiozi, seksualno opterećeni, a pošto su neki igrači Intera nedavno bili umešani u doping skandal, Italijani su i narkomani."

Dvojica itallijanskih novinara bili su primorani da glavom bez obzira pobegnu iz zemlje, a najgore je prošao jedan argentinski izveštač, koga su u jednom baru pomešali sa Italijanima, pa je dobio batine zbog kojih je završio u bolnici.

Novo "čudo" na Mundijalima usledilo je 1966. godine u Engleskoj. I to u finalu između domaćina i Nemačke, pred očima preko 93.000 gledaca na Vembliju od kojih su skoro svi u 101. minutu videli da se lopta posle šuta Džefrija Harsta od prečke odbila iza gol linije. Tako je video i linijski sudija iz SSSR-a (Azerbejdžana) Tofik Bahramaov, pa je glavni arbitar, neodlučni Švajcarac Gotfrid Dinst pokazao na centar. Engleska je povela 3:2, zatim je Harst drugim golom u 120. minutu stavio obe ruke Engleza na pehar.

Bobi Mur i ostali engleski reprezentativci sa peharom Žila Rimea (Reuters) Bobi Mur i ostali engleski reprezentativci sa peharom Žila Rimea (Reuters)

Decenijama se vodila, a i još se vodi polemika da li je lopta celim obimom prešla gol liniju (kao što će se godinama analizrati da li je prešla gol-aut liniju na jučerašnjem meču Španije i Južne Koreje, bez obzira što postoji kompjuterska obrada), u zavisnosti iz kog se ugla gleda - engleskog ili nemačkog. Nisu je zaustavile ni reči "glavnog krivca" Bahramova.

"Verujem da se lopta nije odbila od prečke, već od mreže, tako da je dalje kretanje lopte već bilo beznačajno, a ni za mene nije bilo vidljivo", napisao je u svojim memoarima azerbejdžanski sudija.

Nezaobilazno poglavlje u štivima o fudbalskim teorijama zavere na svetskim šampionatima je i Mundijal 1978. u Argentini na kome se domaćin prvi put domogao Zlatne boginje. Ali, taj put nije bio baš "zlatan" i pitanje je da li bi Mario Kempes "obuo" dve zlatne kopačke na turniru (najbolji strelac i najbolji igrač), što ga je učinilo prvom argentinskom planetarnom zvezdom, da se, kako teoretičari zavere tvrde, nisu umešale "više sile" zvane državni režimi Argentine i Perua.

U to vreme nije postojalo klasično polufinale, pa su najbolji iz dve grupe druge faze takmičenja sticali pravo da igraju meč za titulu. Zaplet je krenuo s pobedom Brazila nad Poljskom (3:1) u poslednjem kolu, posle kojeg je Argentincima koji su igrali kasnije meč sa Peruom bio neophodan trijumf od četiri gola razlike. Pobedili su glatko (6:0), dovoljno da se glatko serviraju priče, uglavnom u brazilskoj štampi, da je utakmica bila nameštena. Odnosno da se svita diktatora Horhea Rafaela Videla namerila da njena reprezentacija podigne trofej kod kuće kako bi joj pomogla da poboljša imidž širom sveta. Stoga je navodno u pomoć pozvan Fransisko Morales Bermudez, šef peruanske vlade i takođe diktator sa generalskim epoletama koji se jedno vreme školovao i u argentinskoj vojnoj školi, a čiji je sin Pakito bio šef peruanske delegacije na Mundijalu.

Čak su i neki peruanski reprezentativci kasnije potvrdili da im im je Videla, tokom posete pred meč, u društvu Henrija Kisindžera, bivšeg državnog sekretara SAD, poručio da "vlada bratstvo između naroda Perua i Argentine".

Na stubu srama najviše se nalazio golman Perua, inače rođeni Argentinac, Ramon Kiroga, zbog čega je pre utakmice nekolicina njegovih igrača zamolila (pokojnog) selektora Markosa Kalderona da ga ne stavlja u tim kako bi se izbegla sumnja. Kiroga se kasnije pismenim putem obratio uticajnom argentinskom dnevniku Klarinu, ne bi li spasao svoju i čast drugova. Ali, nije mogao da zaustavi nagađanja...

"Taj meč je, nažalost, neizbrisiv. Otišli smo u istoriju sa sramotom. To je bila najgora stvar u karijeri svakog od naših igrača. Ostavili smo tužnu sliku navijačima koji su mislili da smo namestili meč", izjavio je tadašnji kapiten Perua Ektor Čumpitas, negirajući da je bilo dogovora, "Stidim se samog poraza, visokog. Ali, nismo bili navikli da igramo tako često. Posle nekoliko mečeva, nismo bili isti. Protiv Argentine nam je forma bila u padu. Na kraju, taj meč nam nije značio ništa, jer smo već bili ostali bez šansi za finale."

Krilo Perua Huan Karlos Oblitas ne veruje da će vreme skinuti sumnju na njega i drugova.

"Čudne stvari su se desile na tom meču. Mogao bih da se kladim u život na našeg golmana Kirogu (da nije namestio meč), ali ni na koga drugog. Svi su ga krivili, ali on nema nikakvu odgovornost za bilo koji gol", kaže Oblitas.

Među osumnjičenima su bili defanzivac Rodulfo Manso, koji je navodno ugovorio transfer u Velez Sarsfild uz uslov da "ne zateže" protiv Argentinaca, ali i Kalderon, koji je u drugom poluvremenu pri rezultatu 0:2 ubacio u igru (takođe pokojnog) Raula Goritija, koji do tada nije odigrao ni minut na Mundijalu. Hoze Velaskez je jedini od peruanskih igrača koji je direktno upro prst u svoj tim. Bez čvrstih dokaza optužio je Mansa, Goritija, Kirogu i krilo Huana Hozea Munjanantea koji je kod 0:0 pogodio stativu.

Dok se Argentinci pripremali za finale, Peruanci su se pakovali za put kući gde su dočekale uvrede i optužbe.

"Vikali su nam da smo kupljeni. Narod je pobesneo na aerodromu. Bilo je veoma tužno", priznao je Čumpitas.

Mario Kempes proslavlja svoj drugi gol u finalu (AFP)Mario Kempes proslavlja svoj drugi gol u finalu (AFP)

Pobedom Argentine u polufinalu nije stavljena tačka na ovu teruju zavere, nego samo zarez, jer su i u finalu sa Holandijom navodno bile igre van terena. Prvo su Holanđani autobusom vozani dužom i kružnom rutom od hotela do stadiona. Zatim su ih domaćini koji su ostali u svlačionici do desetak minuta pre preča, ostavili same na terenu da odigraju "rat nerava" protiv raspomamljenih 70.000 domaćih navijača na krcatim tribinama Monumentala.

Kada su se konačno pojavili na terenu, Argentinci su pre fudbala, rešili da odigraju još jedan psihološki "tango smrti". Postavili su pitanje zakonitosti igranja holandskog veziste Renea van der Kerkofa s gipsom na ruci, koji ga je uz odobrenje FIFA nosio i na prethdonim utakmicama. Ali ni taj "gol" nije mogao da poremeti Holanđane koji su u u 82. minutu izjednačili i najavili poridužetke. Ipak, dalje nisu mogli. Posle drugog gola Kempesa (105. minut), pa Bertonija (115), kapiten Argentine Danijel Pasarela mogao je da počne da se sprema za podizanje Zlate boginje, na oduševljenje vojne hunte, predvođene trojicom nejvećih glavešina Horheom Rafaelom Videlom, Emilijom Maserom ​​i Orlandom Agostijem, ali bez prisustva igrača Holandije (odbili da prime srebrne medalje).

Ova pobeda usrećila je i peruanske vlastodršce, pošto su iz Argentine ka Peruu krenile hiljade tone žita, kao posledica sporazuma dve diktature, u koji je navodno bio uključen i "popust" u polufinalu.

Nije gore pomenuti policajac u Urugvaju 1930. godine usamljeni "atusajder" koji je direktno uticao na rezultat nekog meča na svetskim šampionatima. Više od pola veka kasnije njemu se pridružio kuvajtski šeik Fahad Al-Ahmad Al-Sabah. Predsednik Olimpijskog komiteta Kuvajta je tokom meča sa Francuskom na Mundijalu u Španiji, kod rezultata 3:1, ljutito upao na teren u znak protesta zbog gola rivala postignutog pošto je neko sa tribina dunuo u pištaljku i zaustavio Kuvajćane. Ukrajinski sudija Miroslav Stupar popustio je pod pritiskom i poništio pogodak, što ga je koštalo doživotnog udaljavanja sa međunarodnih takmičenja, jer je dozvolio da prvi put u istoriji neko iz publike promeni sudijsku odluku na Mundijalima, iako prema aktuenim pravilima takav gol ne bi bio priznat zbog uticaja "strane" pištaljke na igru.

Šeik Fahad na terenu u Hihonu (AFP)Šeik Fahad na terenu u Hihonu (AFP)

Bilo je čak priča i da je šeik nagovarao kuvajtske igrače da napuste teren.

"Ne, ne. Rekao sam igračima da ostanu na terenu. To je bio pokret koji sam napravio rukom", pričao je kasnije Fahad koji je samo dobio ukor od FIfe, a 1990. pozvao je Mišela Platinija (u vreme meča kapitena Francuske i jednog od fudbalska Tri musketara - Platini, Žires, Tigana) da se izvini za neetičko ponašanje u Španiji.

Bilo je planirano i da se sretnu. Međutim, nekoliko meseci posle poziva, Irak je izvršio invaziju na Kuvajt. Uprkos ratu, Britiš ervejz je zadržao "let 149" na relaciji London - Kuala Lumpur, sa presedanjem u Kuvajtu. Ali, nikada nije poleteo iz arapske zemlje, 367 putnika su Iračani uzeli za taoce, a jednog od njih - Šeika Fahada - prepoznali su kao neprijatelja režima Sadama Huseina i nedugo zatim ga ubili.

Kao što je u priči o najvećem - Dijegu Maradoni - nemoguće označiti koji je najsvetliji detalj njegove karijere, jer da nije bilo Božje ruke, možda ne bi bilo ni Zlatne boginje - tako je El Pibe naslagao i više "ludačkih" momenata na svetskim kupovima. Pre toliko opisivanog "dara s neba" u četvrtfinalnom deulu sa Engleskom u Meksuku, koji su i istinski ljubitelji fudbala na Ostrvu spremni da mu oproste zbog sve lepote koju je uneo u najvažniju sporednu stvar na svetu, Maradona je svoju mračnu stranu prvi put pokazao svetu 1982. u duelu četvrtfinalne faze protiv Brazila (1:3).

Iznerviran što su ga igrači verovatno najbolje selekcije koja nije osvojila titulu tukli sve vreme (početkom drugog poluvremena nije dosuđen penal nad njim), u 85. minutu, kada je već bilo poznato ime pobednika (0:3) i da je Argentina ostala bez šansi za polufinale, Dijego je karate rečnikom joko-gerijem zabio krampone u donji deo stomaka Batiste, zbog čega je isključen.

Alberto Tarantini teši Dijega Maradonu posle isključenja 1982. godine (AFP)Alberto Tarantini teši Dijega Maradonu posle isključenja 1982. godine (AFP)

Pre saigrača iz reprezentacije završio je i Mundijal u SAD 1994. Posle trijumfa nad Grčkom (4:0) i Nigerijom (2:1), neposredno pred meč sa Bugarskom "popio" je suspenziju jer je antidoping testom u njegovom organizmu pronađeno pet varijanti nedozvoljenog stimulansa efedrin (efedrin, fenilpropanolamin, pseudoefedrin, noradrenalin i metilefedrin).

"Izbacili su me iz fudbala. Ne mislim da želim još jednu osvetu, moja duša je slomljena", izjadao se Maradona kada je saopštena suspenzija.

Njegovi saigrači su se hrabrili rečima da moraju da "pobede za Dijega". Ali, sa porazom od Bugara (0:2) svima je bilo jasno da je kraj ere Argentine pod vladavinom Najvećeg veoma blizu, što se potvrdilo i eliminacijom u osmini finala od Rumunije (2:3).

I 20 godina posle senzacionalnog puta Juže Koreje do polufinala Mundijala održanog u ovoj zemlji i Japanu traže se "opasne veze" domaćeg tima u pobedama nad Italijom i Španijom.

U zaborav nije pao ni sudar Haralda Šumahera i Patrika Batistona u polufinalu Svetskog kupa 1982. koji je francuskog reprezentativca direktno poslao u bolnicu, a Nemačku indirektno u finale.

"Ako su mu stradali samo zubi, recite mu da ću platiti njegovom zubaru", kazao je Nemac ne znajući da su Batistonu oštećeni i prišljenovi.

Koliko je postao najomraženija osoba u Francuskoj, svedoči i jedna novinska anketa u kojoj je pobedio Adolfa Hitlera kao najvećeg francuskog neprijatelja?!

Morao je da reaguje i tadašnji nemački kancelar Helmut Šmit. Poslao je telegram francuskom kolegi Fransoi Miteranu, a obojica su izdali zajedničko saopštenje u cilju smanjenja tenzija.

"Toliko mržnje nikada ranije nisam osetio. Toliko anti-nemačkog raspoloženja... Osećao sam se kao da će zbog mene da počne sledeći rat", pričao je Nemac kasnije i preko "treće osobe" zatražio susret sa Batistonom, "Kukavičluk je bio što nisam odmah otišao u bolncu. Prvi put u životu da sam bio kukavica. Žao mi je što nemačka delegacija i ja nismo otišli ​​u bolnicu da čujemo vesti o njemu. Potajno, plašio sam se da je ozbiljno povređen, verovatno da je ležao u komi."

Onesvešćenog Batistona iznose sa terena (AFP)Onesvešćenog Batistona iznose sa terena (AFP)

Sastanak je organizovan u Mecu. Ali, umesto samo njih dvojice, u prostoriji su bili i silni novinari...

"Videli smo se i razgovarali o tome kako se osećamo. Za mene je to bio kraj. Ne sećam se da li se izvinio, nisam siguran, ali pošto smo se upoznali bilo je gotovo. Nema zle krvi. Ne gajim simpatije prema njemu, ali nemam ni mržnju. Oprostio sam mu. Vremenom sam shvatio da su ga ljudi zauvek obeležili ovim. Završeno je", podvukao je Batiston crtu ispod tog incidenta, koji nažalost nije usamljen između igrača.

Pamti se i prepričava potez Zinedina Zidana u finalu 2006, kada je glavom "zakucao" Marka Materacija, pa lakat Brazilca Leonarda u glavu Urugvajca Taba Ramosa kome je naprsla lobanja, Suarezov "ujed za dušu" Đorđa Kjelinija, ili start jugoslovnskog reprezentativca Muhameda Mujića nad Sovjetom Eduardom Dubinskim kom je polomljena noga...

Među velike napravde Englezi će lako smestiti i nepriznat gol Frenka Lamparda u osmini finala 2010. godine za izjednačenje (2:2) protiv Nemačke. Glavni sudija Horhe Larionda i njegov pomoćnik Maurisio Espinosa nisu videli da se posle "projektila" lopta odbila u prečku i završila "daleko" iza gol linije i leđa Manuela Nojera, čime nije poravnat rezultat. Ali Nemci će reći da je bar malo poravnata pravda, zbog slilnog kiksa sudija iz finala 1966, jer su kasnije postigli još dva gola i plasirali se dalje. Englezima ostaje mala uteha da je ovaj "previd" ubrzao rad Fife na TV proveri gola koja uvedena na Mundijalu u Brazilu.

Brazilci još "istražuju" šta se desilo Ronaldu pred finale sa Francuzima 1998. godine. Jedni tvrde da je otrovan, drugi da je imao alergijsku reakciju na injekciju datu u koleno, treći da su se sponzori umešali, četvrti da je pretrpeo nervni slom zbog afere njegove tadašnje devojke Suzane Verner i brazilskog TV novinara, a najluđa teorija je ona koju je plasirao TV Globo. Navodno su dobili i-mejl u kojem se tvrdi da je Brazil "prodao" titulu Fifi za 23.000.000 dolara!?

"Ideja je bila da Francuska pobedi kako bi zadovoljila novog predsednika FIFA Sepa Blatera i pomogla Francuzima da zaborave svoje socijalne probleme. Fifa je tada obećala Brazilu da će Selesaou 'omekšati' put do pehara četiri godine kasnije i da će Brazil biti domaćin Svetskog kupa u deceniji iza", objavio je TV Globo.

Duel Ronalda i Fabjena Barteza u finalu Mundijala 2998. (Reuters)Duel Ronalda i Fabjena Barteza u finalu Mundijala 2998. (Reuters)

A kako je sam Ronaldo objasnio razloge slabosti...

"Pre ručka sam otišao da se odmorim. Poslednje čega se sećam bio je odlazak u krevet. Posle toga sam dobio (stomačne) grčeve. Bio sam okružen igračima, a tamo je bio i pokojni doktor Lidio Toledo. Nisu hteli da mi kažu šta se dešava. Pitao sam da li mogu da razgovaraju negde drugde jer sam želeo da spavam. Onda me je Leonardo zamolio za šetnju u bašti hotela i objasnio celu situaciju. Rečeno mi je da neću igrati u finalu. Ali, svi osnovni lekarski pregledi nisu pokazali da je nešto nenormalno – kao da se ništa nije dogodilo. Posle toga smo otišli ​​na stadion da kažemo Zagalu da ću igrati. U ruci su mi bili rezultati testa. Toledo je dao zeleno svetlo. Prišao sam Zagalu i rekao: Dobro sam, ne osećam probleme, evo i rezultata testa, dobri su, želim da igram. Nije imao izbora i prihvatio je moju odluku. Igrao sam i možda uticao na ceo tim, jer je taj grč bio nešto zastrašujuće. Ne viđa se svaki dan. U svakom slučaju, imao sam obavezu prema svojoj zemlji i nisam želeo da propustim meč. Bila je čast i osećao sam da mogu da igram. Očigledno to nije bio jedan od najboljih dana u mojoj karijeri, ali sam bio tamo da ispunim svoju obavezu", ispričao je Ronaldo o jednoj od misterija svetskih šampionata koja će verovatno dobiti i nove epizode.

Jer ko gubi, ima pravo da se ljuti i traži uzroke neuspeha van terena, kao što Jugosloveni mogu da krive Španiju i Severnu Irsku za jedini rezultat (0:1) koji je izabranicima Miljana Miljanića zalupio vrata druge faze Mundijala 1982, (ne) svesno zaboravljajući da je minimalna pobeda SFRJ nad Hondurasom dozvolila Špancima i Severnoj Irskoj da kalkulišu. Da li je bilo vanfudbalskih igrica u koje verovatno sumnaju i Urugvajci posle senzacionalne pobede Južne Koreje nad Portugalijom koja ih je elminisala u Kataru? Ko će da ih dokumentuje? A i da ih dokumentuje, teško da će retroaktivno promeniti tok fudbalske istorije koju su, kao i u životu, uvek pisali pobednici...


tagovi

Dijego MaradonaRonaldoMario KempesZinedin ZidanMundijalKatar2022

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara