Suština svega
pre oko 4 sata
Ništa od toga nije sporno, ali ljudi zaboravljaju jednu važnu stvar, Željko Obradović je pre svega TRENER! Da, njegov dolazak je uticao na odnos Partizana sa Evroligom, ali ima tu uticaja i drugih (Bodiroge, menadžmenta kluba sa Ostojom i Savićem, KSS i Pešića kao selektora...). Isto važi i za sponzore, naravno da je njegov dolazak uticao na veće interesovanje sponzora ali opet se tu pita i menadžment i sami sponzori, nije ih sam Željko vukao za rukav i dovodio tu gde jeste. A ono što jeste Željkov reon i opseg delovanja kao trenera, formiranje tima i sami rezultati - tu je podbacio, ili bolje rečeno ostao je nedorečen, na skali od 1-5, ocenom dobar (3). Prva sezona i poraz od Burse u Evrokupu je bio prvi veliki kiks. Partizan ne samo da nije uspeo sportskim putem, preko terena, do Evrolige - već je za učešće u istoj morao da plaća godišnju licencu od po nekoliko miliona evra. Porazi u svim domaćim takmičenjima isto su sami po sebi poprilično nezadovoljavajući. Naredne godine činjenica je Partizan je napravio bum, igrao je baš dobro u Evroligi a onda se desilo šta se desilo. Mada i to može da se gleda na dva načina, Partizan jeste izgubio EL, ali je dobio ABA ligu. Dosta je tome kumovala i Zvezda koja je u Zagrebu protiv Cibone sama izgubila domaći teren, a ni raspored i čekanje od mesec i po dana kako bi izašli na finale im nije išao na ruku. I tu onda kreće, po meni, apsolutni krah. Prvo poraz od SC u ABA Superkupu koji je nekako odredio tu sezonu, završenu bez pehara. Pravljenje novog tima, koji opet ništa nije doneo. Doduše rezultati su bili i bolji od prikazanog, spletom okolnosti. Zvezda je izvršila harakiri, samoubila se na čelu sa Grkom, dok Budućnost i Spartak ipak nemaju taj kapacitet da mogu da pariraju Partizanu, ni na terenu, a pogotovo ne organizaciono. Ali, skupa je cena plaćena u Evroligi protiv ekipa koje mogu da igraju sa Partizanom, a sve zaključno sa ovih 8 poraza iz poslednjih 11 utakmica u ovoj takmičarskoj godini. Sada, u lično ime, mogu da kažem sledeće: iskreno sam se malo razočarao u Željka Obradovića. On je jedan od najtrofejnijih trenera Evrope, te titule mu niko neće uzeti, ali do pre par godina verovao sam da se i za njega, kao i za Ranka Žeravicu, Dudu Ivkovića i Svetislava Pešića, može reći da je TRENER STVARALAC. Pogrešio sam. Nadao sam se da će njegovim dolaskom, 2021. godine, Partizan postati jedan od centara razvoja igrača koji će činiti u budućnosti okosnicu srpske košarke i srpske reprezentacije. Ne bi to naravno podrazumevalo da na terenu igra 12 mladića od 20 godina, ali svake godine da se promoviše 1 do 2 igrača, pa je opet nešto urađeno. Ne samo da Srbija nije dobila ni jednog mladog igrača koji može da bude konkurentan za poziciju seniorskog A reprezentativca, već je čak naprotiv, dobila 0 igrača koji konkurišu za A selekciju u timu Partizana. Posebno me je Obradović razočarao u odnosu prema Aleksi Avramoviću i to u dva navrata, nakon Manile i nakon Pariza, kada ga je Pešić kroz nastupe za Srbiju potpuno rehabilitovao i vratio u ritam, pokazavši da Aleksa može da bude jedan od najboljih defanzivnih igrača ne samo Evrope, već i sveta. A u Partizanu su uvek bili preči neki Braun, Džouns, Panter i slični. Mislim da je to na kraju koštalo i Željka "glave". Jednostavno, ti u svlačionici kao trener, moraš da imaš svoje ljude, nekoga ko zna koliko vrediš i ko ti čuva leđa. Željko to više nije imao, primat su preuzeli stranci koji su se međusobno ispovezivali, i na kraju ga, vrlo verovatno i izbušili. Svakome po zasluzi. Kažem opet, Željko ostaje legenda, ali isto tako ove 4 godine donela su i brojna razočarenja u njegov lik i delo.