
Košarkaši nikada nisu verovali u Godoa
Vreme čitanja: 5min | uto. 26.08.25. | 16:35
Čekajući evropsko zlato
Kada je 5. januara 1953. godine u teatru Babilon u Parizu premijerno postavljeno remek-delo "Čekajući Godoa", u publici je bio i jedan Beograđanin, Jugosloven. Tih je godina jugoslovenska prestonica pažljivo pratila i najsitnije korake na putu ka metropoli. U hladu kapije oduzete zgrade u Vlajkovićevoj, tri su koraka izdvojena kao ključna na tom putu, potcenjena, a krucijalna - džins, predstava "Čekajući Godoa" i košarka.
U svetu su se tada nosile "frulica" pantalone, sa 8, 16 ili 20 centimetara manžetnom, a beogradski junci - i jugoslovenski, od planinskih varošica do nerazvijenih seoca na moru - nosili su ili kratke pantalone leti ili "pumparice" zimi. One pantalone koje mogu da se uvuku u cipele. Ili u opanke. Prvi džins koji se pojavio na ulicama bio je simbol sazrevanja. Ulični sertifikat o nezaustavljivosti talasa koji će državni funkcioneri sa kožnim futrolama za pištolj za pasom nazivati - dekadentnim.
Izabrane vesti
Nakon Pariza, prvi veliki grad u kom je Beketov Godo izašao na pozorišne daske, bio je Beograd. Zahvaljujući Dušanu Matiću i Vasiliju Popoviću, napravljena je podela među beogradskim glumačkim biserima - Vladimira je zadužio Ljuba Tadić i u toj će do kraja neostvarenoj ulozi ostati dok je živ - i predstava je prvih dana januara 1954. odigrana u Beogradskom dramskom pozorištu. Za zatvorenu publiku, za članove ansambla, ponekog kritičara i jednog košarkaša koji je uspeo da se provuče. "Čista dekadencija", lupali su o sto na partijskom sastanku.
Proći će decenije, komunisti će se presvući u nacionaliste, bivši disidenti će uprskati svaku priliku koju dobiju, promeniće se uređenja i očuvati neuređenja, samo će džins, Godo i košarka ostati nedodirljivi simboli. Sazrevanja. Večnog čekanja da se nešto promeni. I pobede.
Tužni skup metaforički smešten u kružnicu koju neće opisivati više nijedan tramvaj, pridavaće svoje neostvarene identitete košarci, biće proglašavana disidentskom, avangardnom, biće pretvarana naivno u simbol jednog sloja, ali će sve to biti i moguće samo zbog toga što je za sve to vreme ona nepokolebljivi simbol pobede.
Isprva pobede nad hermetičnošću. Potom pobede nad sovjetskim tipom rigidnosti. Onda - a pisali smo o tom momentu naše košarkaške istorije - i pobede kao takve. Igračke, trenerske, čiste košarkaške. Košarkaškima je bilo lako da nameću standarde jer su bili pobednici i jer su svojim veštinama zasluživali da ljudi u njih gledaju kao u idole. I kada donose ploče. I kada oblače džins. I kada idu u pozorište, čak i na zabranjene predstave.
Možda i zbog toga što su svaku svoju pobedu tkali dubokim socijalnim brazdama.
Onoga dana kada su Moka i Kića zaigrali "odbojku" u Liježu, bila je to poruka, a ne razmena pasova. Poruka gnevom natopljenom zagrebačkom peru Špeletiću koje je o Moki pisalo pogrdno. Podsmeh vojničkoj disciplini koja se nametala kao maksima. Vesnik liberalizacije koja nije uspela početkom sedamdesetih - srećom, prim. aut. - ali je bila kao džins, nezaustavljivi talas.
Onoga dana kada je u jednu od kontri otrčao Toni Kukoč, sa brojem 7 na plavom dresu sa velikom Gatorade reklamom na grudima i šest baklji koje će ubrzo goreti svaka za sebe, sopstvenim plamenom. Fotoreporteri uhvatili su neka od tih zakucavanja i grimase na licima igrača u belom koji gledaju neminovno. Posle utakmice Boša Tanjević podsmevao se italijanskim novinarima: "Radite na raspadu Jugoslavije, dok u isto vreme ne možete da izađete na kraj sa Jugoslavijom na košarkaškom terenu; šta ćete, mučenici, raditi sa šest malih jugoslavija?"
Onoga dana kada se pod balkonom Skupštine Grada prvi put okupila svetina da pozdravi svoje šampione. Dečake koji su u međuvremenu postali muškarci i simbol generacije koja želi da se oslobodi istorijskog balasta i da polomi vrata kaveza u koji je smeštena.
Onoga dana kada je Vladimir Šćepanović tapkao loptu na liniji za slobodna bacanja uz šeretski osmeh u kom je bilo prkosa za čitav novi milenijum. Ruke podignute u vazduh od sreće, poput srednjeg prsta sa mostova. I pogled pun nade da je moguće da stvari budu bolje.
Košarka je uvek bila duboko plasirana sonda u dušu naroda koji obožava da pobeđuje, a s godinama mu je preostalo sve manje prilike za to. I uvek je ta slika za pamćenje bila sa nekog Evropskog prvenstva. Osvajali smo Olimpijske igre. Igrali finala. Pevali himnu - jedine košarkaške male jugoslavije - sa pobedničkog postolja na prvenstvima sveta. Ali je Evropsko prvenstvo uvek bilo nešto naše. Prilika da pre Londona, ili Amsterdama, postavimo najbolju predstavu na naše daske, makar iza zatvorenih vrata.
Godoa smo nastavili da čekamo. Slobodan Selenić bolno je zapisao 1986. godine da je kod nas "čekanje nedolazećeg" nešto što više i ne primećujemo, da se sa tim sprdamo, neuznemireni. "Lakrdija je kod nas savladala metafiziku". I u svim tim godinama košarkaši su ostvarivali velike pobede. Teo se cerio u lice Garbahosi. I zatrpavao koš napaljenih Slovenaca. Bogdan je detonirao brazile i australije. Amerikanci su spektakulrano pobeđivani i još su nam spektakularnije uzmicali sa srebrnog pladnja. Sale Nacionale je rizikovao svoj igrački status prihvativši ulogu selektora, samo da bi se uspeo još više na našem košarkaškom Panteonu. Sale Danilović je iz fotelje preskakao i veće grmalje od Sabonisa. Kari Pešić se vraćao da stvari naizgled pokvari, tako da budu bolje.
Sve bi ovo u ludim i zaista dekadentnim vremenima, bilo dovoljno po meri jednog ljudskog života, bilo bi i previše, da je košarka zaista bila simbol svega što su joj pripisivali. Da nije, sve ove godine, bila pre svega ostalog, simbol za pobede.
Jer od Šćepanovićevih bacanja, naši, Plavi, jedini pravi naslednici platinastih vremena, nisu podigli evropski trofej. A to u svakom i najmanjem mestu u ovoj zemlji nešto znači. Džins je i dalje simbol sazrevanja. Godo simbol naše stvarnosti u kojoj uzaludno čekamo da nam se nešto dogodi. A košarka? Košarka će zauvek biti simbol da i takvi, u "pumparicama" uvučenim u opanke, možemo da pobedimo one koji nisu strepeli da će im predstave ili čitavi timovi talentovanih igrača biti zabranjeni.
Kada je 1992. trebalo da se otvori nova zgrada Ateljea, upravo predstavom "Čekajući Godoa", Ljuba Tadić je i dalje bio Vladimir, ali do predstave nije došlo. Vreo čelik pao je na Miskinovu ulicu u Sarajevu i sve je otkazano, a doajen srpskog glumišta priznao je prijateljima da je planirao da - ako Milošević zaista dođe na tu predstavu - samo odšeta sa scene.
"Godo je došao. Ali to nije bio Godo kojeg smo čekali", rekao je preko čašice u bifeu Ateljea okupljenima.
Mokina i Kićina odbojka, bila je podsmeh svim stegama društva. Kukočevo zakucavanje podsmeh onima koji su tu reprezentaciju učinili poslednjom gardom čitave jedne zemlje. Paspaljevo podizanje trofeja na Balkonu podsmeh sankcijama i mraku kojim smo gušeni. Šćepanovićeva bacanja bila su podsmeh sopstvenom gubljenju nade.
Bogdanova i Jokićeva pobeda i način na koji će je ostvariti, taj ulični sertifikat sazrevanja i nezaustavljivi talas, biće podsmeh mraku. Zrak. I dokaz da koliko god dugo čekali evropsko zlato, momci u Plavom nikada nisu verovali u Godoa.
