.jpg.webp)
Tražiš majstora ili renoviraš lokal? Rešenje ima Rade Zagorac
Vreme čitanja: 16min | sub. 19.04.25. | 08:44
"Nismo izmislili nešto revolucionarno, ali smo se pozabavili stvarima koje su najviše nervirale ljude i rešili konkretne probleme, koji su godinama stvorili prilično loš narativ o većini majstora koji ne dolaze na preporuku. Nekoliko stvari je ključno", priča košarkaš Bujukčekmečea za Mozzart Sport
Vladimir Micov vodi nekoliko biznisa ispod radara. Uroš Tripković godinama radi sa borovnicama. Milenko Tepić i Luka Bogdanović zajedno rade na projektima. Nikola Janković ušao je u influenserske vode i vodi pilates klub. Rade Zagorac izabrao je nešto potpuno drugačije. Pokrenuo je aplikaciju za traženje majstora "MostApp" i pokušava da olakša svakodnevnicu ljudima koji imaju potrebu za popravkama ili renoviranjem.
Sve je veći broj košarkaša, naravno i spotista, koji se i pre kraja svoje profesionalne karijere dobro pripreme za život posle kačenja patika o klin. U razgovoru za Mozzart Sport Nekadašnji kapiten Partizana i Mege otkriva da je izabrao put na koji ga je podstaklo lično iskustvo. Negativno. Kaže, želi da promeni narativ o majstorima i da klijente reši glavobolje sa neodgovornim i neprofesionalnim radnicima koji se 'gađaju' sa cenama radova i naplaćuju nerealne sume novca...
“Ta ideja nastala je u kovidu, u trenucima kada smo svi bili zatvoreni i kada je dosta ljudi koje poznajem dobijalo razne inspiracije“, počinje Zagorac javljanje za Mozzart Sport i nastavlja:
“Tako se i u meni probudila ova ideja. Prvo sam želeo da to bude nešto vezano za sport, ali sam shvatio da nije dovoljno veliko, ni spremno tržište kod nas, preorijentisao sam se na priču koja uspešno funkcioniše u drugim zemljama, pre svega u SAD, ali i Evropi. Opet, malo sam je adaptirao sa ekipom ljudi koji su super, za naš narod i naše tržište. Ne može ni sve da se prenese kod nas, a ni ne mislim da je ovo sada nešto revolucionarno, ali je bila potrebna našem tržištu“.
Izabrane vesti
Otkud baš ideja da to bude aplikacija za traženje majstora? Inspiraciju si pronašao u nekim modelima van naše zemlje, ali šta te je konkretno navelo da krenš baš u tom smeru?
“Bilo je sličnih pokušaja koji nisu uspeli jer tržište nije bilo dovoljno spremno za tako nešto. Aplikacije za dostavu hrane ili prevoz putnika, koje danas funkcionišu u dva-tri klika, u velikoj meri su pomogle da tržište sazri, pa ljudi mogu vrlo lako i u tom maniru da zakažu majstora koji će doći na njihovu kućnu adresu“, priča nekadašnji kapiten Partizana, pa otkriva detalj iz ličnog iskustva koji ga je i naveo da pokrene aplikaciju “MostApp“:
“Prvi susret sa negativnim iskustvom sa majstorima bio je kada smo renovirali stan moje majke na Bežanijskoj kosi. Tada sam se prvi put susreo sa neodgovornim, nepouzdanim majstorima koji nemaju nikakvu odgovornost vezanu za svoj i kvalitet radova, ni za komunikaciju, rokove koje daju, sam izgled i čistoću prostora nakon što završe posao. Nije to odmah krenulo, ali nekoliko godina kasnije, kada smo bili u kovidu, to iskustvo bilo je najdominantnije i gledao sam to kao problem koji treba da se reši kod nas“.
Šta je to što vašu aplikaciju i biznis čini drugačijim od ostalih?
“Vratio bih se na onaj detalj sa početka da objektivno nismo izmislili nešto revolucionarno, ali smo se pozabavili stvarima koje su najviše nervirale ljude i rešili konkretne probleme, koji su godinama stvorili prilično loš narativ o većini majstora koji ne dolaze na preporuku. Nekoliko stvari je ključno. Pre svega dolazak na vreme. To se ispostavilo kao problem broj jedan, odnosno majstori koji nemaju odgovornost prema vremenu koje su zakazali. Druga stvar je transparentnost cene. Takođe smo imali dosta izazova da ubedimo radnike da rade po satu. Pokušavamo da napravimo tržište koje je transparentno tako što svaki rad u kući vrednujemo kroz cenu po satu. Ljudi koji čiste stanove ne pitaju da li je komoda veća ili manja, da li je soba ovakvog ili onakvog oblika, već postoji cena po satu i po njoj se radi. U mnogo drugih industrija postoji rad po satu takođe. Na MostApp-u se prvi sat uvek zaokružuje, a nakon prvog se svaki sledeći deli na intervale od 15 min, pa se korisnicima nikada ne naplaćuje vreme koje nije utrošeno. Majstor pre posla daje procenu da mu je, recimo, potrebno dva sata da završi posao i ako je cena po satu 1.000 dinara, 2.000 dinara se rezerviše sa računa korisnika, a usluga se naplaćuje tek kada bude izvršena. Postoji naravno i malo odstupanje jer nikada ne možemo da damo konačnu cenu dok se na terenu ne sagledaju sve stvari. Često cena bude i jeftinija nego što je originalno procenjena. Treća stvar je ta što smo pružili mogućnost ljudima koji su nekada ranije održavali sisteme, firme ili hotele ili jednostavno znaju da rade nešto oko kuće pa im je ovo način da dodatno zarade. U potpunosti sami određuju svoju cenu radova po satu, koliko žele da rade kao i deo grada koji žele da pokrivaju. Nekoliko majstora je krenulo sa nekoliko sati rada nedeljno, a sada praktično zarađuju za život uz pomoć aplikacije. Ti ljudi su nam se pokazali kao izuzetno odgovorni, tačni, precizni i uredni pa sa razlogom imaju najbolje komentare“.
Šta bi izdvojio kao najvažniji detalj u celom poslu?
“To što su svi pružaoci usluga detaljno provereni pre nego što dobiju mogućnost da se pojave na aplikaciji. Samim tim preveniramo dosta potencijalno loših iskustava na terenu time što veliki broj ljudi ne prođe jedan od dva intervjua koja obavimo pre nego što uopšte dobiju mogućnost da rade“.
Da li je i koliko bio zahtevan proces filtriranja majstora kroz intervjue? Verovatno ste se sreli sa raznim situacijama...
“Bilo je tu svega, mogla bi jedna knjiga da se napiše samo sa anegdotama sa tih intervjua, šta smo sve slušali. Opet, bilo je divnih ljudi, sa većinom od njih smo napravili saradnju i mogu da se nađu na aplikaciji. Neki od njih iz raznih razloga još nisu krenuli, ali ceo proces je vrlo jednostavan. Posle javljanja na oglas, zakazuje se intervju, četvoro je kolega koji rade taj posao, dvojica su uvek prisutni. Za početak hoćemo da zaključimo da li je ta osoba okej, da li pristojno komunicira i izgleda, da li razume suštinu i da li je zainteresovan da radi. Postoji i međukorak, a to je njihova obaveza da donesu potvrdu da nisu osuđivani, da se trenutno protiv njih ne vodi krivični postupak. Ako prva dva koraka uspešno prođu, poslednji je tehnička obuka na aplikaciji, gde oni treba da se upoznaju sa istom, kako da postave svoju dostupnost, kako se podešava cena, odgovara i komunicira sa klijentima... Posle toga mogu da ponude svoje usluge na aplikaciji, mi ne ne ulazimo u to koliko će biti dostupni, kada, koliko, gde i za koju cenu žele da rade, to je apsolutno na njima. Naša je krajnja ideja da tržište samo reguliše realnu vrednost svake usluge“.
Koliko si zadovoljan dosadašnjim radom aplikacije, a pre svega kakva su mišljenja klijenata?
“Imamo preko 200 intervencija preko aplikacije. Nisu sve dobile recenziju i ocenu, ali one koje jesu, oko 150 njih, sve su ocenjene sa ocenom pet. Super je kada ti neko reši problem, to je prioritet broj jedan, ali ljudi su najviše iznenađeni što u danu, odnosno nekad i za sat i po vremena može da dođe neko ko će uraditi posao i naplatiti ono što je rekao. Takođe, imamo i model za firme - radimo kompletno održavanje njihovih poslovnih prostora i lokala... To je takođe zanimljivo, javljaju nam se lokali i firme kojima treba sve, od sitnih intervencija, do kompletnog sređivanja. Nekoliko lokala smo već i renovirali. Ima dobar potencijal, videćemo šta će od toga biti dalje“.
Od početne ideje do lansiranja aplikacije prošle su tri godine. Da li je u tom vremenu bilo ozbiljnih izazova koje je trebalo prevazići, odnosno da li si se ti u nekom trenutku zapitao da li je to bio korak u pravom smeru ili si verovao da je ovo priča koju treba izgurati do kraja?
“Bio sam uveren da je to dobra ideja od samog početka. Međutim, nikakvo znanje o celom stvaralačkom procesu nisam imao, kako teku svi procesi, od oformljavanja kvalitetnog tima, kako se radi menadžment celog tima, kao i eksternih ljudi koji pomažu, od programera, preko marketing i pravnog tima... Sve to ima dosta sličnosti sa košarkom u kojoj sam tolike godine. Mnogo elemenata vođenja kvalitetnog košarkaškog tima može da se prenese na ovu priču. Ovo nije sport, ali je ovo takođe tim, kolektiv u kojem postoje zadaci, rokovi, dobra ili loša atmosfera, ciljevi... Izazova je bilo dosta, pogotovo što sam celu priču počeo kada sam još bio u Partizanu, pa onda dve godine u Rusiji, sada u Turskoj... Koliko god da je nakon kovida model rada od kuće uzeo primat, bar u onlajn servisima kao što je 'MostApp', ipak je potrebno i fizičko prisustvo u nekim situacijama, pre svega u razgovoru sa ljudima oči u oči, jer je potrebno da ljudi znaju da si tu za njih, ne samo preko telefona. U nekim situacijama sam imao dosta izazova, pre svega kada sam izabrao, mogu to da kažem, dosta loš tim programera, zbog kojih i dan danas pokušavamo da rešimo neke sitne repove koje su nam ostavili. U celom procesu sam se i ja tražio, razmišljao da li treba da nastavim dalje. Nastavili smo, uspeli smo da rešimo ključne stvari i sada smo prilično zadovoljni time kako 'MostApp' radi“.
Sa koliko još članova deliš tim?
“U ovom trenutku ima osam stalnih članova, koji su jezgro. Šest je njih koji su baš jezgro, na dnevnom nivou, plus još dvoje ljudi koji su takođe deo aplikacije u suvlasničkom procentu. Oni su osnova, plus još desetak – petnaest ljudi koji eksterno pomažu u dizajnu, marketingu, pravnom delu, razvoju, na društvenim mrežama. Ukupno je nekih 20 ljudi uključeno, na ovaj ili onaj način“.
A, da li možda imaš ideja za dalji razvoj aplikacije “MostApp“ ili za neke nove poduhvate u budućnosti?
“Aplikacija 'MostApp' je dosta fleksibilna stvar, ima dosta mogućnosti koje mogu da se naslone. Takav je model, možemo da otvorimo i sektor za čišćenje, uslužno šetanje pasa, moleraj, keramiku, pomoć pri sređivanju prostora, pakovanje i selidbe... Postoji mnogo stvari koje mogu da se uvedu. Spremili smo već neke stvari koje će biti u narednom periodu. Što se tiče drugih stvari, mogu da kažem da sam dosta zainteresovan za dosta različitih vidova preduzetništva, samim tim se i edukujem u tom smeru. Mnogo me stvari zanima, ali nemam ni ja dovoljno znanja, vremena, ni mogućnosti da pokrećem više stvari istovremeno. I dalje igram košarku, to mi je i dalje prioritet u životu i biće još neko vreme. U skorijoj budućnosti ne planiram neke nove avanture, osim ove aplikacije“.
Imamo baš dosta primera košarkaša koji su se posle završenih karijera posvetili privatnom biznisu. Ti još igraš, ali si očigledno rešio da na vreme uđeš u poslovni svet. Koliko je zapravo važno za profesionalne košarkaše, da ne širimo priču na sportiste generalno, da imaju spreman plan za dalje, znajući da im karijere ipak neće trajati dugo i da postoji život posle kačenja patika o klin?
“To je dobro pitanje“, uvraća Zagorac i nastavlja:
“Generalno je trend, čak ne bih rekao ni trend, koliko realnost... Danas je mnogo lakše edukovati se. Svi smo svedoci toga da je dovoljno da otvoriš Youtube i iskočiće ti sve što te zanima... Sedam načina da pokreneš ovaj ili onaj posao, devet načina da zaradiš toliko i toliko novca, pet načina da naučiš ovo ili ono. To je jako popularno poslednjih godina, ranije nije bilo tako. Ranije je model edukovanja bio sveden na to da neko lično uvede u posao što je vrlo retko ili da čitaš suvoparnu literaturu, koja objektivno da ne može da bude interesantna sportistima. Danas je sve to dosta lakše, na površnom nivou može da zainteresuje nekoga. A, kasnije, zavisno od interesovanja, može dublje da se posveti nekoj temi. Dobro ste pomenuli Nikolu Jankovića, ranije Novicu Veličkovića, dodao bih tu i Vladimira Micova. On je vrlo interesantan u tom smislu, nekoliko potpuno različitih poslova vodi u ovom trenutku potpuno nenametljivo, ispod radara, ne reklamira se previše. Ima još momaka koji su napravili dobre poteze nakon karijera, poput Baneta Ratkovice, Luke Bogdanovića, Milenka Tepića... Stvarno ima momaka koji su povukli dobre poteze. Mnogo je važno što su tranziciju pripremili dobro, što nisu došli u situaciju da imaju ili nemaju veću količinu novca, a da sa njom ne znaju šta bi da rade“.

Sada si u Bujukčekmečeu, a dosta je interesantno da si u novom angažmanu ponovo sa Nikolom Rebićem, sa kojim si bio i u Rusiji, a pre toga i u Megi. Kako vam je u novom timu?
“Super nam je, ovo nam je treća godina da igramo zajedno, u tri različita kluba zaredom, što je jako retko. Zapravo, ne znam za još neki takav slučaj. Dodatno na sve to, zajedno smo igrali u Megi, a pre toga smo zajedno osvojili zlato sa mladom reprezentacijom pre desetak godina. Dosta smo nas dvojica slični po mentalitetu, došli smo u Bujukčekmeče kada je klub, objektivno, bio u problemu sa skorom 1-6. Mogu da kažem da smo malo pomogli u stabilizaciji igre, odnosa u svlačionici i ostalo. Ne kroz neke lične učinke, jer smo došli u trenutku kada su neki igrači bili povređeni. Kada su se oni oporavili, naša minutaža je pala, ali mislim da smo doprineli tome da budemo u plej-in poziciji, možda čak imamo šansu da se izborimo za direktan ple-of, što je manje realno. Trenutno smo fokusirani na borbu za plej-in“.
Kakvi su ti utisci o klubu?
“Klub kao klub je sasvim korektan, mali, iz godine u godinu uspeva da pobeđuje najveće timove u Turskoj. Ove godine smo nadigrali Efes, pre nego što su Partizan i Zvezda igrali sa njima, pobedili smo Bahčešehir, dva puta Turk Telekom, kao i Galatasaraj na strani. Dobra je ekipa, napadačka, trener sasvim korektan, pa smo obojica vrlo zadovoljni“.
Turska se pokazala kao jako dobra sredina za srpske košarkaše i trenere, s obzirom na to koliko ih je u ligi. Šta je to što, pored snage takmičenja, predstavlja najveći razlog za nastavak karijere u zemlji na dva kontinenta?
“Prvo i osnovno, platežno su jako sposobni, jako dobro plaćaju strance. Nakon toga, važno je to što nas izuzetno poštuju, kao narod i košarkašku naciju. Imaju neverovatno veliko poštovanje prema Željku Obradoviću. Imaju rivalstvo između Fenera i Galatasaraja koje je vrlo sličnom rivalstvu između Zvezde i Partizana. Jako su upućeni i prate dešavanja u našoj košarci. U svemu tome ovo je jako prijatna sredina. Kao narod su vrlo ljubazni, uslužni, hoće da urade sve što je u njihovoj moći da se osećaš dobro. Nije slučajno što veliki broj naših sportista, ne samo košarkaša, voli da igra u Turskoj dugi niz godina“.
Da li pratiš Partizan i šta se dešavalo ove, ali i u sezonama posle tvog odlaska?
“Prošle su tri godine otkako sam otišao, moja poslednja sezona u klubu bila je ujedno prva Željkova. Već tada je Partizan organizaciono i po svemu bio na nivou onoga što je sada. Željko to sa sobom nosi, gde god da je trener, organizacija mora da prati njegove standarde. Pratim Zvezdu i Partizan izuzetno. Žao mi je što se nisu plasirali u plej-of ni jedni, ni drugi. I pored toga, imali su odlične sezone u Evroligi. Naravno, jedna i druga ekipa su imale šansu u nekom trenutku sezone da završe u plej-ofu, ali prejaka je to liga i generalno posmatram to sve kroz prizmu nekih drugih liga koje pratim. Stvari koje mogu da prođu nekažnjeno u Turskoj, VTB ligi, ABA ligi, kažnjava se u Evroligi. Jedni i drugi su platili ceh u utakmicama kada su morali da pobede, pre svega kod kuće. Zanimljivo će biti videti kako će jedni i drugi reagovati na to ispadanje na derbiju u ponedeljak. Radujem se toj utakmici“, završava Rade Zagorac intervju za Mozzart Sport.