
Jedan evropski bek, vrhunski golmani i pivotmeni, solidna krila – malo je to za Top 10
Vreme čitanja: 9min | pon. 12.05.25. | 11:15
U kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo promenjena kompletna spoljna linija u odnosu na EP u Minhenu, osim Lazara Kukića. Sada kreće Raulova era. Ne očekujemo čuda, ali sigurno pomake u plasmanu, konkurentniju i kompaktniju selekciju
Cilj je ispunjen – Srbija se plasirala na Evropsko prvenstvo od 15. januara do 1. februara naredne godine u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj. Mnogo bure u srpskom rukometu poslednjih godinu dana. Rekli bismo standardno, sa dvojicom selektora, Borisem Rojevićem i Daliborom Čuturom, posle smena Tonija Đerone posle kraha na EP u Minhenu, najdugovečnijem kormilaru Orlova u istoriji (mandat od tri i po godine). Sada je na Raulu Gonzalesu da nas vrati u evropski vrh, a samom tim i svetski, gde nas nema više od decenije. Srbije nema u Top 10 na velikim takmičenjima od evropskog srebra na EP u Beogradu 2012. Najbliži smo bili u Katovicama na SP 2023. godine, kada je ova generacija igrala najbolje, osvojila 11. mesto, malo je falilo da upadnemo tamo gde nas dugo nema.
Gonzales je veliko trenersko ime, šampion Evrope sa Vardarom 2017. godine, sedam godina je predvodio moćni Pari Sen Žermen, štancovao francuske trofeje, ali nije uspeo Parižanima da donese toliko željeni trofej Lige šampiona. Jesenas mu je dat blanko mandat od strane čelnika Rukometnog saveza Srbije u naredne tri godine, višestruko je plaćeniji od prethodnika na klupama Orlova. Neće imati klupski angažman, samo će Orlovi da mu budu preokupacija, biće više dana u našoj zemlji, na njemu je da postavi sistem, ta čarobna reč koje dugo nema u ovom sportu u našoj zemlji. Rukometna Srbije je gladna uspeha, a pitanje koje lebdi – imamo li kvaliteta za nešto više, za ono što mislimo da jesmo?
Izabrane vesti
U Srbiji ako ne osvojiš medalju na velikim takmičenjima u kolektivnim sportovima, kao da nisi ni igrao. Odličje je sada mnogo dalje nego pre par godina, kada su reprezentativci najavljivali da je to san svih. Ostaje i dalje ta želja, ali sada se o tome ne priča. Prvo treba da se skoči, pa da se kaže - hop. A nema ništa opipljivo, samo veliki motiv da ova generacija konačno obraduje sportsku i uvek gladnu uspesima Srbiju.

Drugi su napredovali, mi nismo, pa tako strepimo i od jedne Italije, koja bi pre pet-šest godina bila ispraćena iz Srbije sa dvocifrenom razlikom. Da ne beše fantastičnog Vladimira Cupare... Pred Raulom Gonzalesom je veliki posao, prethodnici na klupama Orlova su podmladili tim, uveli neke nove snage, materijala ima, potencijala za nešto više takođe. Posle brodoloma na prethodnim Evropskim prvenstvima, gde smo redovno ispadali u prvim rundama, minumum koji bi se smatrao uspehom početkom naredne godine je druga faza, plasman u Top 12.
Bićemo u najslabijem šeširu na žrebu u Herningu 15. maja, pa je jasno da će prve dve reprezentacije da budu favorizovane na kontinentalnom šampionatu. Ključno takmičenje za ovu generaciju je Svetsko prvenstvo 2027. godine, kvalifikaciono za Olimpijske igre 20258. Dva od tri prethodna planetarna šampionata nas nije bilo, prvo u Egiptu 2021. godine, a onda i početkom ove u Danskoj, Hrvatskoj i Norveškoj. Cilj je plasman na Olimpijske igre u Los Anđelesu 2028.
Šta ima „u rukama“ Raul Gonzales?
U odnosu na dvomeč sa Španijom u martu, kada je bio ukupno egal, pobeda i poraz sa dva gola razlike sa trećeplasirnaom selekcijom na Olimpijskim igrama, Španijom, protiv Letonije i Italije je napravljen korak nazad. Mučno je bilo gledati finiš meča na Baltiku kada smo strepeli za pobedu protiv jedne od najslabijih selekcija na Starom kontinentu. Protiv Italije, bojažljvo i loše prvo poluvreme, ali u nastavku klasa Vladimira Cupare, Lazara Kukića i kapitena Mijajla Marsenića je došla do izražaja.
I Srbija je u tranziciji kao većina reprezentacija, dolazi so smene generacija. U odnosu na EP u Minhenu početkom prošle godine nema čak petorice spoljnih igrača – levorukih Miloša Orbovića i Predraga Vejina, zatim Petra Đorđića, Marka Milosavljevića i Uroša Borzaša. Prva trojica su u godinama, verovatno su završila reprezentativnu karijeru, dok je forma i malo minuta u nogama razlog što su levi bekovi Nanta i Eurofarm Pelistera izgubili mesto u najboljoj selekciji. Na njih se sigurno računa u budućnosti. Dobro je što menjaju klubove naredne sezone.
Za Milosavljevića je Nant, učesnik završnog turnira Lige šampiona, bio preveliki zalogaj, pa mu je odlazak u švajcarski Kriens Lucern šansa sa povrati rutinu i samopouzdanje i bude opet onaj Mare iz Katovica 2023. godine, kada je bio otkrovenje na SP, kada je eksplodirao u finišu šampionata, pogotovo u meču sa Holandijom. Borzaš dugo luta, nije uspeo u Tuluzu kod Danijela Anđelkovića, brzo su u norveškom Elverumu od njega odustali, a nije oduševio ni za dve godine u Bitolju. S vremena na vreme, momak iz Ade podseti da u njemu čuči veliki potencijal. Naredne sezone, čini se, mu je poslednja šansa kod Kirila Lazarova u skopskom Alkaloidu da se vrati na pravi put.
Imaće obojica veliku konkurenciju u budućnosti u nacionalnom timu. Na levom beku i desnom krilu je najveća „gužva“. Moraće Gonzalesu da pokažu da su kvalitetniji od Milana Jovanovića, Miloša Kosa i Nikole Zečevića koji su izneli prethodne kvalifikacije (kapiten Partizana igrao samo poslednje dve utakmice).
Sreda, 21.00: (2,10) Silkeborg (8,00) GOG (2,00)
Lazar Kukić je dugo jedini konstanta na spoljnim pozicijama, jedini koji igra na top evropskom nivou u PIK Segedu kome je malo falilo da sruši veliku Barselonu i dokopa se završnog turnira Lige šampioina u Kelnu. Video se kvalitet i evropska klasa kod Beograđanina u meču sa Azurima, kada je jedini uspevao „1 na 1“ da probija duboku zonu nemačkog „lisca“ Boba Haninga. Fali i Stefan Dodić ovoj selekciji, ali i Vranjancu fali kontinuitet. Ako bi mogao da igra na nivou kao u Našicama protiv Nekse u Ligi Evrope ili u finalu Kupa Srbije protiv Partizana prošlog meseca u Kraljevu, to bi bio veliki plus za reprezentaciju.
Simo Šijan gravitira između levog i srednjeg beka. Čini se da i treneri i selektori ne znaju gde je bolji. Dobio je Čuturino poverenje, nametnuo se početkom godine na Kupu Karpata i prijateljskom dvomeču sa Mađarima, ali i kod Novosađanina se vidi nedostak utakmica, minuta u nogama... Malo je igrao u Vojvodini, bio na pozajmicima u Kikindi i Jugoviću, a od februara, ipak, ima sporednu ulogu u danskom Skjernu i mogao bi na leto da se vrati u crveno-beli tabor šampiona.
Milan Jovanović ima klasu u sebi, ali i on oscilira. Poput Dodića, samo je nebo granica ako eksplodira, ali kao da i dalje aveti prošlosti i duge pauze muče momka iz Kruščića. Za levog beka Vojvodine je važno da je u punom trenažnom procesu. Miloš Kos ima lošu sezonu, u padu je posle traume koje je doživeo u Zagrebu. Navikava se na „drugi svet“ u dresu Erlangena u najjačoj ligi na svetu. Videlo se u Kraljevu protiv Italije da nije u formi, da nema samopouzdanja, ali tek su mu 22 godine, vreme radi za bombardera iz Kozarske Dubice.
Kapiten Partizana Nikola Zečević je odradio sasvim dobar posao u Letoniji, nije dobijao šansu u Kraljevu protiv Italije, ali i kod Zeke je najbitnije da je zdrav, da ima kontinuitet igara, da ga maleri s povredema mimoiđu. Šansu početkom godine je dobio i levi bek Mindena, od naredne sezone francuskog Kreteja, Danilo Radović.
Na desnoj strani terena, Dalibor Čutura je verovao tandemu Tuluza, Urošu Kojadinoviću i Urošu Mitroviću. Šteta što zbog povrede mišića poslednje dve utakmice nije bilo Kojadinovića. Duboka odbrana Italijana i njegove tehničko-taktičke sposobnosti bile su idealne, da u saradnji s Kukićem razbija defanzivu Azure. Nikola Crnoglavac je sjajnim igrama u Partizanu dobio šansu da se nametne i posao je odradio odlično. Nije mu odgovarala duboka zona Azura, ipak je on pre svega šuter, ali iskustvom je doneo veliki plus Orlovima i nametnuo se i za naredno EP. Na poziciji desnog beka konkuriše i rukometaš Vojvodine Jovica Nikolić, ali videćemo da li će angažman u dalekom Kuvajtu da ga odvoji od nacionalnog dresa. I on je po godinama mlad, tek 23 godine, ali već ima zavidno iskustvo iza sebe i učešće na Svetskom prvenstvu u Katovicama 2023.

Na pivotmenu imao tandem svetske klase. Kapiten Mijajlo Marsenić igra napadački možda najbolju sezonu u karijeri, na pragu je istorijske titule sa Fihse Berliom u Bundesligi, a sa Lisicama je učesnik i završnog turnira Lige šampiona. Dragan Pešmalbek je odbrambeni „zid“, ima nesreću da u Vespremu ima konkurenta u napadu u najboljem na svetu na toj poziciji, Francuzu Ludoviku Fabregasu. Šteta što nema minuta u reprezentaciji za Luku Rogana, talentovanog pivotmena koji je blistao u Vojvodini, a sada igra debitantsku sezonu u Bundesligi u dresu Lajpciga. I za njega vreme radi, Novosađanin rođen 2003. godine je budućnost Orlova.
Dejan Milosavljev je takođe svetska klasa na golu, a Vladimir Cupara je pokazao da nije zaboravio da brani. Iako je imao skromnu sezonu u Dinamu iz Bukuršeta, godinama u senci u taboru Orlova pored golmana lidera Bundeslige Fihse Berlina, činio je čuda na golu protiv Italije, pokazao da je i dalje čuvar mreže na nivou Lige šampiona u kojoj je dugo, od Kjelcea, Vesprema i sada rumunskog prvaka.
Na levom krilu imamo uvek pouzdane braću Ilić, Nemanju i Vanju, uz iskusnog Mladena Šotića iz Partizana i mladog Filipa Milovanovića iz Metaloplastike kao alternative. Na desnom krilu je Čutura najviše poverenje imao u mladog Vranjanca Mateju Dodića iz Metaloplastike, od naredne sezone rukometaša Zagreba. Iskusni Darko Đukić je dobio šansu pre Vukašina Vorkapića i Bogdana Radivojevića, u poslednjoj deceniji našeg najboljeg krila. Na vrata najbolje selekcije kucaju i od naredne sezone rukometaš Zagreba Aleksa Tufegdžić i sve bolji Lazar Anđelković iz Partizana.
Na poziciji defanzivnog specijaliste tu je kapiten Vojvodine Miljan Pušica. Do Minhena je tu bio Ilija Abutović. U budućnosti bi tu poziciju mogao da pokrije mladi Marko Tasić, nekadašnji kapiten bronzanih juniora Srbije iz Portugalije 2022. godine koji se ove sezone vratio na teren u dresu pančevačkog Dinama posle duge pauze zbog povrede kolena.
I to je to što imamo, jednog beka na vrhunskom nivou, Lazara Kukića, vrhunske golmane i pivotmene, solidna krila. Za nešto više, za proboj u Top 10, potrebno nam je više igrača na spoljnim pozicijama, da budu nosioci u klubovima, da tu dobiju na samopouzdanju, da mladi koji su dobili šansu iskoče u prvi plan. I imena klubova govore u prilog teze da su naši rukometaši koje igraju u Ligi šampiona prave prevagu i da je potrebno da im se u godinama koje slede još neko pridruži.
Na delu je prekomponovanje evropskog rukometa. Nema više istih osvajača medalja (Danska, Švedska, Francuska i Španija). To se promenilo na prethodnim takmičenjima. Danska se etablirala kao supersila, senzacija bi bila da ne osvaja zlata narednih pet-šest godina pod komandom Matijasa Gidsela, Simona Pitika i Emila Nilsena. Francuzi ne mogu više da ih prate, u padu su, fale i Trikolorima sveža krv. Španci su u tranziciji, nema mladih osim Petra Cikuše, pa je pad neminovan. Šveđani su imali kiks na SP, ali toliki broj vrhunskih igrača garantuju opet borbu za medalju, dok su reprezentacije budućnosti Portugalija sa braćom Kosta i Nemačka sa Jurijem Knorom i Markom Grgićem, koje su izvršili smenu generacija i pucaju na odličja u godinama koje slede (Panceri bili srebrni na Olimpijskim igrama, dok je selekcija sa Iberijskog poluostrva bila četvrta na svetu početkom godine).
Tu su i Slovenija, Mađarska, Hrvatska koji su uvek u Top 10, Norveška je u padu, Island nikako da se dokaže, a mi smo tu negde od devete do 14. pozicije, realno je da se borimo za drugu rundu Evropskog prvenstva i da pokušamo da napravimo proboj u vrh kao što su uradili recimo Slovenci (četvrti na Olimpijskim igrama) ili Mađari (peti u Evropi). Tim Uroša Zormana smo izbacili pre tri godine u baražu za Svetsko prvenstvo, ali od tada je ova selekcija napredovala, dok smo mi nazadovali. Holandija, Austrija, Farska Ostrva, Švajcarska, Makedonija, Češka... su u naletu, ali daleko od toga da su nepremostiva prepreka za našu selekciju.
Naravoučenije - moramo da verujemo da idu bolji dani za srpski rukomet...