"Belgijanci stižu u Francusku"
"Belgijanci stižu u Francusku"

PRELAZZI: Belgijsko bure baruta – hoće li fudbal i Vilmots sačuvati državu?

Vreme čitanja: 9min | pon. 13.06.16. | 09:57

Večeras, baš protiv Italije, koja nikada u novijoj istoriji nije bila manje ambiciozna ni tuplje oštrice, ali koja je bivši evropski i svetski prvak, Belgija i Mark Vilmots imaju šansu da pokažu od čega su napravljeni

Belgijanci stižu u Francusku

Još jednom, ne bez EURO 2016 povoda, o onoj staroj tezi koja se uglavnom održava još samo u komentarima ispod nostalgičnih YouTube klipova skinutih sa nekog preostalog VHS-a u špajzu ili podrumu, iz doba kada su se velike utakmice s brižljivom posvećenošću snimale na trake.

Izabrane vesti

(Kaseta nikad dosta, kao ni prostora, što je redovno dovodilo do komičnih situacija i svađa u domu: neko bi Zvezdinom utakmicom presnimio proslavu punoletstva ćerke ili jedini snimak s odmora u Dalmaciji, pa bi letelo perje i oštećena strana bi zapretila da će baciti taj đavolski, skupoceni uređaj – danas, avaj, niko ne snima utakmice, niti ih gleda cele, jok, ceo svet i fudbal preselili su se u highlights, isprekidane klipiće od po nekoliko sekundi. Ali o tome, obećavamo, nekom drugom prilikom...)

Teza je već na prvu loptu aksiomatski pogrešna, ali zgodna za prepucavanje, maštanje, povratak u to staro vreme i poneko kafansko sučeljavanje.

Jugoslavija bi, kažu teoretičari zavera o teorijama zavere, možda i opstala da je onog leta, pre više od četvrt veka, ekipa Ivice Osima – ispraćena s potajnim optimizmom koji se posle Piksijeve simultanke sa Špancima pretvorio u grozničavo nadanje – u Italiji postala prvak sveta. Srbi, Hrvati, Bosanci i ostali Jugosloveni shvatili bi da im je bolje zajedno da Stojković, Brnović i Hadžibegić nisu ustuknuli s bele tačke, ili da je Dejo ćušnuo onu loptu iza leđa Gojkočee.

Piksi na čuvenoj utakmici sa Špancima

Bilo je u toj utakmici, u kojoj je Šabanadžović dobio crveni karton već na isteku pola sata, mnogo neke simbolike, mnogo partizanštine – malo „Padaj silo i nepravdo“, malo „Po šumama i gorama“, e da bi se sve okončalo sa „Na Kordunu grob do groba“ – no na koncu bila je to poslednja pesma ujedinjenog jugoslovenskog tima. I opet simbolično: bili su tako blizu, a tako daleko, sve je bilo zamišljeno dobro, a u praksi neostvarivo. Taman kao i Jugoslavija.

Fudbal je bio na milimetar da ujedini državu u kojoj se više nije živelo zajedno koliko životarilo, zemlju različitih nacija koje su počele popreko da gledaju jedna drugu, fudbal je mogao, kada to nije nijedna tragedija, nijedan događaj, da vrati osećaj pripadnosti i sabornosti. Ko bi se, pri zdravoj pameti, drznuo da iznutra uruši zemlju svetskih prvaka? Nešto trezveniji teoretičari rekli bi da je velikoj zemlji odavno bilo presuđeno, ali bi možda trijumf na Mundijalu omogućio da se izljubimo kao braća i lepo pozdravimo, pod zaslepljujućim sjajem jedne Boginje.

Kec na Belgijance protiv Italije je 2,65!

I evo nas u Belgiji, leta 2016. Posvađana iznutra, s nacionalnim i nacionalističkim razmiricama, duboko podeljena između sve bogatijih Flamanaca koji govore holandski, sve siromašnijih i sve zajedljivijih Valonaca koji govore samo francuski, pa dela zemlje koji je veran nemačkom jeziku, pa došljaka od ko zna kuda koji žive isključivo po svojim pravilima, ranjena terorističkim napadom u Briselu – Belgija je sve samo ne srećna zemlja.

Ona je bure baruta postavljeno neprilično blizu planini šibica i upaljača, koje samo čeka da bude upaljeno.

Kada je u martu napadnut Brisel, ispostavilo se da frankofonska i flamanska policija međusobno čak i ne komuniciraju, a vrhunac je bio kada su organizovane dve potpuno odvojene komemoracije: premijer Šarl Mišel je primao saučešće u parlamentu, a nedaleko odatle, u sedištu flamanske vlade, tamošnji lider Gert Buržoa organizovao je svoje odavanje počasti. Bio je to krunski dokaz, ako je takav i trebao, koliko je država podeljena.

Brisel i doslovno znači „kuća u močvari“. Nekada su ga tako zvali jer je nastao u slivu reke Sene, danas je ta močvara mnogo gušća, teža i neprobojnija, centar vehabista, žarište permanentnog sukoba između dva „konstitutivna naroda“ koji je, kao u nesrećnoj Jugoslaviji s kraja osamdesetih, dostigao nivo neobjavljenog, tihog, ali vrlo jasnog građanskog rata.

Ako tipujete da će Belgijanci osvojiti EURO 2016 možete da zaradite ozbiljan novac!

Danas su u toj močvari podignuti sve viši, sve opipljiviji zidovi.

Ni tragedija velika kao pokolj na aerodromu i u metrou nije, dakle, uspela da ujedini Belgiju.

Ali da li to može fudbal? Da li će makar večeras od 21 čas, kada doskorašnji „favoriti iz senke“, a danas reprezentacija za svaki respekt (kada vas neki komentatori već svrstavaju u „potencijalna razočaranja“, znate da vam ide dobro), izađe na megdan Italiji na velelepnom stadionu u Lionu, nacija biti pomirena? Hoće li Mark Vilmots uspeti da pomiri, ujedini, sačuva Belgiju tako što će je dovesti do evropskog trona i najaviti napad na svetsku krunu za dve godine u Moskvi?

Vilmots, Najngolan i Minjole

Fudbalski sastojci su, i pored upadljivog izostanka sve krhkijeg Kompanija, koji je srce i duša ovog tima, već na talonu, i treba samo iskoristiti najtalentovaniju generaciju od postanja belgijskog fudbala.

To nije preterivanje, čak i ako su Belgijanci, sa Šifom, Kolemansom, Klesenom, Gerecom svojevremeno dogurali do polufinala Svetskog prvenstva, gde će ih na vrelom Stadionu Asteka zaustaviti niko drugi do Dijego Armando Maradona. Nije jer se ovakva berba igrača događa jednom u istoriji, posebno ako nemate uigrani sistem kao Nemci, niti nacionalni trening centar, već se uzdate tek u dobru sreću i talenat došljaka iz Magreba, iz bivših belgijskih kolonija, iz zatvorenih delova belgijskih gradova, ili onih koji su se tu obreli skoro pa slučajno, sticajem porodičnih okolnosti, kao zamalo heroj finala Lige šampiona Janik Fereira Karasko...

Crveni đavoli, ipak, nemaju samo protivnike na terenu, već i prepreke u sopstvenim redovima. Sistem obrazovanja u državi je takav da Flamanci u školi uče i maternji holandski, ali i francuski, dok Valonci ne pohađaju obavezne časove holandskog, što znači da je, i pored skoro izjednačenog broja igrača koji pripadaju jednom i drugom jeziku, uglavnom francuski jezik na kojem se sporazumevaju, što ume da iznervira recimo Jana Vertongena, koji francuski jedva natuca.

Ispostavilo se, tako, da su starosedeoce koji zakrvavljenih očiju posmatraju jedni druge, makar na terenu, ili dok igra reprezentacija u tih 90 minuta, uspeli da pomire došljaci i njihovi potomci: igrači arapskog ili afričkog porekla koji ne haju za lokalni rivalitet doprineli su izreci da su jedine dve kakve-takve sile koje šavovima spajaju državu – kraljevska porodica i Crveni đavoli.

Bilo je unutar Belgije, ima ih i dalje, mnogo ksenofoba koji su detaljno analizirali i poslednje krvno zrnce svakog igrača, pa čak i onih koji su već zamislili duel između reprezentacija budućih nezavisnih država (u slučaju da Valonija ne bi pristupila Francuskoj): da li bi bio bolji tim u kojem odbranu igraju Aldervajreld, Vertongen i Vermelen, a napred su De Brujne, Lukaku, Mertens i Dembele, od onog valonskog čiju bi vezu držali Azar, Felaini, Vicel, a špica igrao usamljeni Benteke? I za koga bi se opredelio Kurtoa, čije prezime zvuči francusko, ali mu je maternji jezik flamanski, iako mu je otac, evo još jedne peripetije, bio Valonac iz Liježa? A za koga Divok Origi, koji je prve reči izgovorio na kisvalihiju, jeziku njegovih kenijskih roditelja?

To ko je čiji i ko bi pobedio kada budu igrali jedni protiv drugih, to zanima uglavnom nacionaliste svake fele, ali ne i ekipu, makar ne još; ako se vratimo na paralelu s Jugoslavijom, bilo je i još ima tih intervjua naših bivših igrača koji su govorili da nisu osećali da se išta dešava jer je reprezentacija funkcionisala skladno; nacionalizam je, uostalom, kako je govorio Danilo Kiš – još jedan čovek koji će biti i svačiji i ničiji, kao Ivica Osim, kao Mark Vilmots – nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja.

Poslednji trening Belgijanaca

Belgijski novinari vole da ponavljaju anegdotu od pre tri godine, koja po njima predstavlja krunski dokaz da je tim na istoj talasnoj dužini, klinci koji su odrasli zajedno i koji znaju da su tako blizu besmrtnosti: 2013. Belgija je igrala prijateljsku utakmicu sa Sjedinjenim Državama u Klivlendu, a pre toga su posetili Njujork.

Ekipa je dobila slobodno jutro i svako je mogao da ide kuda hoće, u šoping ili u šetnju; pa ipak, čitav tim, bez izuzetka, otišao je zajedno u jedan belgijski restoran na ručak – nisu hteli da se razdvajaju iako Flamanac i Valonac, tamo kući, u kafani ne sede ni za susednim stolovima, a kamoli za istim.

Još bolje ovo zajedništvo predstavlja Mark Vilmots. Nekadašnji napadač kojeg su zvali Bik ili Traktor, zbog neobične snage što je služila da skrene pažnju s njegovih ne baš vrhunskih tehničkih kvaliteta, danas je čovek kojem veruju i jedni i drugi, posebno zato što govori sva tri jezika i na njima peva himnu, čuvenu Brabansonu.

Vilmots bi, na prvi pogled, mogao da bude slaba karika tima koji zauzima drugo mesto na FIFA rang-listi (mada ta lista ne znači ništa, naravno), pošto mnogi misle da bi sa širinom talenta koji mu je na raspolaganju neki bolji trener prošao i Nemce u Brazilu pre dve godine, i sada dočekivao prvu utakmicu na Prvenstvu u ulozi favorita.

Selektorova je uloga pak mnogo veća od one samo u svlačionici i samo kraj terena: on je, baš kao i Kompani kojeg nećemo gledati, čovek koji povezuje dva posvađana naroda, sin seljaka koji predstavlja sve ono što Belgijanci vole da misle o sebi: da su vredni i radni, voljni da uvek rade na sebi i da prevazilaze prepreke.

Kao što je poslednji selektor Jugoslavije Ivica Osim bio čudnog, izmešanog porekla – roditelji po majci Poljak i Čehinja, a po ocu Slovenac i Nemica – tako je i Vilmots jedan melting-pot u malom.

Sin je Valonke i Flamanca, odrastao u francuskom delu, ali potom oženjen Flamankom, kratkotrajno čak i političar jedne blago desne valonske stranke, koji opet otvoreno priča o svemu, pa i o timskom duhu što je često nedostajao Belgijancima.

On je prevazišao stalne dileme o „bogatom severu“ (Flandrija) koji plaća za „siromašni, lenji jug“ (Valonija) i naterao naciju od 11.000.000 da sanja – ne samo o danu kada bi trojezična himna mogla da se začuje u finalu Evropskog prvenstva, već i o danu u kojem će prestati strepnja i neizvesnost da će se raspasti zemlja iz koje se vlada i Evropskom unijom i NATO paktom.

Nešto slično se već dogodilo i ima utemeljenje u istoriji: Flamanci nisu imali previše izraženu nacionalnu pripadnost Belgiji sve do 1986. godine i onog Svetskog prvenstva – od tada, od vezanih pobeda nad Sovjetima i Špancima koji su ih doveli do Argentine i Maradone, oni su sve više Belgijanci.

Zato je večerašnja utakmica, ma koliko vam smetala ta rabljena fraza, zaista više od fudbala. Večeras, baš protiv Italije – Italije koja nikada u novijoj istoriji nije bila manje ambiciozna ni tuplje oštrice, ali Italije koja je bivši evropski i, naravno, svetski prvak – Belgija i Mark Vilmots imaju šansu da pokažu od čega su napravljeni.

I da nam daju odgovor na to večito pitanje: može li fudbal da bude važniji od politike, da veštim driblingom eskivira kolonu „sporedna stvar“ i dođe u onu glavnu? Može li da spasi čitavu jednu zemlju, da zalemi raspolućeno srce Evropske unije, da pomiri šarene nacije koje čine Belgiju?

Setite se, dok večeras budete gledali prvu utakmicu na ovom prvenstvu koja bi mogla da bude pravi klasik, dok Azar, Vicel, Mertens i De Brujne budu komunicirali jedinim zajedničkim jezikom, onim fudbalskim, setite se Jugoslavije, onog Dejovog šuta iz peterca preko prečke, setite se šta je o nacionalizmu rekao Danilo Kiš, setite se i starih VHS kaseta, i zamislite, reda radi, u kakvoj bismo zemlji danas živeli da naši nisu ustuknuli s bele tačke.

Jer ko bi se, pri zdravoj pameti, drznuo da iznutra uruši zemlju evropskih prvaka?

Piše: Marko Prelević, urednik Nedeljnika i kolumnista MOZZART Sporta

(Foto: Action Images)


tagovi

reprezentativni fudbalPrelazziMark VilmotsEvropaeuro 2016Belgija

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara