""
""

PRELAZZI: 73 dodavanja do večnosti

Vreme čitanja: 7min | sub. 10.06.17. | 08:51

Neki igrači pali su na kolena i zahvaljivali se Svevišnjem; neki su počeli da trče po terenu ne shvatajući šta se zapravo desilo, treći su odmah skoknuli do tribina gde su njihova braća, majke i sestre, jer je fudbal ovde i dalje porodična stvar i zabava, a ne biznis...

Kada smo pre skoro dve godine na ovom mestu pisali o žaru, borbi, srcu, izgaranju i jurcanju na vetrenjače “malih” fudbalskih reprezentacija, liliputanaca u kvalifikacijama, beše malo lakše, jer heroji dana tada su bili iz San Marina – dali su gol u gostima, koliko se sećam, i slavili ga kao da su osvojili Mundijal – a San Marino je imao Masima Boninija i priča se vezla sama od sebe, kao što dobre bajke to umeju, kada ih priča neko sa žarom u očima.

Izabrane vesti

Bilo je lakše, jer kad imate Boninija, znao je to i Platini, i znala je to čitava generacija Juventusa osamdesetih, onda je sve lakše.

A šta imaju heroji prvog dana evropskog dela junskih kvalifikacija za Svetsko prvenstvo u Rusiji? Oni koji su udarili još jednu ćušku komšijama Mađarima, što su se taman, posle odlaska na Evropsko prvenstvo, poradovali da je njihovom izgnanstvu iz vrhunskog fudbala došao kraj; bilo je 1:0, naravno, teško se Andora drugačije i raduje – mada su u februaru, u duelu večitih autsajdera, u meču za prestiž i za beg sa samog dna evropskog fudbala, tukli baš San Marino, u gostima, sa neverovatnih 2:0 – za crvenilo onih koji su samo po pasošu sunarodnici Božika, Kočiša, Hidegkutija ili Puškaša, pošto njihovi naslednici ni potomci sigurno nisu.

Nemaju ništa, a uradili su u petak uveče mnogo. I za ovu igru i za sve te nedorasle fudbalske zemlje kojima UEFA odavno preti da će im zabraniti da igraju sa “velikima”, da će se organizovati neke pretkvalifikacije, kako ona velika imena ne bi trošila svoje đonove i hrskavice po nekim lošim ili veštačkim terenima.

Nemaju nikoga velikog, i upravo je zato priča o njima možda i još značajnija od one iz Najuzvišenije male republike u srcu Italije.

Andora, ta čudna katalonska državica visoko na Pirinejima, kojom zajedno, makar formalno, upravljaju španski kralj i francuski predsednik – Emanuel Makron je prošlog meseca, mada se to ne zna previše, uz mandat da vodi Petu republiku dobio i titulu ko-kneza Andore, doduše ex-officio, još po nekom ugovoru iz 13. veka kojim je ustanovljen Principat – ne može se podičiti da je fudbalu doprinela nekim jakim imenom, kao San Marino. Ili čak Malta sa svojim Majklom Mifsudom, ili Luksemburg sa Lujom Piloom i, u naše vreme, Džefom Štraserom.

Po 106 utakmica, od sinoć, za jedan od najgorih fudbalskih timova u Evropi odigrali su Oskar Sonedži (koji se 2015. povukao) i čija je slava, sticajem porodičnih okolnosti i porekla, dosezala do udaljenih krajeva Indije, i Ildefons Lima, sa čak 11 golova najbolji strelac u istoriji nacionalnog sastava, a čiji je vrhunac karijere bilo nekoliko sezona u Segundi, u dresovima Las Palmasa i Poli Ehida.

Ostali? Verovatno su dobri u svojim poslovima, na radnim zadacima, i sigurno dobro skijaju, pošto na Pirinejima svi skijaju, ali fudbal?! Pa čitava država ima tek nekoliko stotina registrovanih igrača, uglavnom raspoređenih po amaterskom prvenstvu...

Dobro, ko je onda najbolji igrač Andore svih vremena? Zvao se Hesus Luis Alvarez de Eulate Gerge, mada su ga svi znali po nadimku Koldo, a nadao se, dok je prvi put stajao između stativa u rodnoj Vitoriji, da će biti još jedan izdanak baskijske škole čuvara mreže, dugo godina najbolje u Španiji i Evropi, valjda zbog visine, krupnoće i refleksa što se pokupe u nacionalnom sportu, peloti.

Nije bio dostojan Zubizarete ili Arkonade, daleko od toga, potucao se po nižim ligama pre nego što je sreću našao u FC Andori, timu koji, baš kao i San Marino Calcio, igra u španskom fudbalskom sistemu.

Koldo je postao naturalizovani žitelj Andore, branio je mrežu te reprezentacije duže od deceniju, a onda je okačio rukavice o klin i odmah uzeo flomaster i tablu: za svoje zasluge što je, s osmehom na licu i sa bodrenjem saigrača, bez obzira na sve što se dešava na terenu, a posebno ono što bi se dešavalo kada im najzad izbuše parkirani autobus, primao golove i golove, nagrađen je ovacijama na Vembliju, na svom poslednjem meču za Andoru (bilo je 0:6 kada su ga izveli iz igre, a najčuveniji stadion na svetu pokazao je da i dalje ceni pokušaje i nadanja, pa mu je poklonio aplauze), a potom i nečim jednako važnim: selektorskim mestom.

Da, Koldo je bio na klupi sinoć kada je ekipa koja je prošlog leta igrala u osmini finala Evropskog prvenstva – mada to, očigledno, više govori o tom Evropskom prvenstvu nego o kvalitetu Mađara – nasankana na veštačkom terenu na stadiončiću koji ima jednu tribinu, dok su sa druge stambene zgrade, kao nekad na Voždovcu ili i dalje na Lionu, gde igra Hajduk...

Prva pobeda u takmičarskim mečevima posle 66 utakmica. Prva pobeda posle 1:0 nad Makedonijom oktobra 2004. godine, kada su kvalifikacije završili sa čak pet bodova na kontu. (Protiv San Marina zabeležili su prvu pobedu u 86 utakmica.) Pobeda tima koji ima jedan odsto stanovnika svog protivnika (85.000 naspram više od devet miliona Mađara u matici). Pobeda sa 73 dodavanja. Još jednom: sedamdesettri.

Pobeda: jedan precizan šut, glavom, heroj se zove Mark Rebes, lopta putuje preko Petera Gulašija i pada u mrežu, i onda grčevita, očajnička borba do poslednjeg zvižduka.

Neki igrači pali su na kolena i zahvaljivali se Svevišnjem; neki su počeli da trče po terenu ne shvatajući šta se zapravo desilo, treći su odmah skoknuli do tribina gde su njihova braća, majke i sestre, jer je fudbal ovde i dalje porodična stvar i zabava, a ne biznis.

Bilo je i suza, pravih suza radosnica.

Najveća pobeda u istoriji fudbala u Andori – ipak je Mađarska veće ime od Makedonije – jeste, ponavljamo se, ali ako, ne mari, jeste još jedna pljuska svim onima koji bi fudbal da svedu samo na četvrfinale Lige šampiona i na nepristojno velike ugovore.

Suze igrača i gotovo vašarska atmosfera na stadionu pokazuju da je još ostalo u ovoj igri dovoljno ponosa i prkosa, da one vetrenjače ponekad nisu nedostižne ni umišljene; sve pare ovog sveta, svi transferi o kojima će se pričati narednih nedelja i meseci, sve, oh, toliko važne utakmice na Mundijalu, sve to ne može da kupi trenutak poslednjeg zvižduka tople junske noći na Estadi Nacional u Andora la Velji, i stisnute pesnice Kolda i Ildefonsa Lime.

Samo ako znaš da podnosiš poraze, umećeš i da doživljavaš pobede na pravi način, govorila su njihova lica...

I tvrd vam stojim, iako to nijedan neće priznati, da je svaki igrač Mađarske sinoć bio ljubomoran na scene na kraju meča, i da se svaki profesionalni fudbaler koji je video kako Andora slavi setio svog detinjstva, kada su samo takve stvari bile važne, da budeš sa svojim ortacima i da ginete jedan za drugog, bez obzira na to da li imate kopačke i da li je teren veštački ili je prečka postavljena nakrivo; i njima je bilo krivo što su zaboravili na to i na dete u sebi.

Igračima Andore je, kao i svim malim timovima, dovoljno što mogu da slušaju svoju himnu i gledaju u svoju zastavu, i što mogu da izbliza vide i rempluju najbolje igrače sveta, svetske i evropske prvake; oni gledaju da kožu prodaju što skuplje, ali ako se to i ne desi, nije frka, evo ruke i hoćemo li, molim te, da menjamo dresove...

(Dali bi neki, od sinoć, dobar deo kolekcije za jedan dres Marka Rebesa!)

Lepota fudbala je i u tome što ga svako igra na svoj način: bunker kojim se Andora, svesna svojih limita, suprotstavlja svakom rivalu njihovo je oruđe, i niko ne treba da im prigovara zbog toga.

Svako može da ih pobedi, da – sem Mađara, je li – ali niko ne može to da uradi bez znoja i napornog rada; na mnogo načina, mečevi protiv Andore znaju da budu teži velikim zvezdama nego kada njihov tim igra protiv nekog iz sredine tabele potkraj sezone. Oni se nikada neće predati i neće prestati da trče, čak i kod 0:5, jer osećaju težinu svakog gola, za razliku od faca koje dođu samo to da “odrade”.

Ne znamo šta će se desiti u ova naredna dva dana evropskog kvalifikacionog ciklusa – nadamo se najboljem u nedelju uveče na Stadionu “Rajko Mitić”, nadamo se da ćemo i mi dobiti nekog novog heroja, možda baš Prijovića, to bi bila jedna baš lepa srpska priča, sa onim tuđim suncem koje nije toliko grejalo – ali teško da će išta od toga nadmašiti lepotu (u preružnoj utakmici, pa šta!) i značaj jedne pobede (koja ništa nije doprinela na “velikom planu”, pa šta!) selekcije koja nije slavila skoro 13 godina.

Jedino ako San Marino u Nirnbergu večeras uvali gol Nemcima, ili makar izdrži poluvreme?

PišeMarko Prelević, urednik Nedeljnika i kolumnista MOZZART Sporta.


tagovi

Evropameđunarodni fudbalPrelazzireprezentativni fudbal

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara