"STIV NEŠ"
"STIV NEŠ"

PRELAZZI: Političke lekcije Stiva Neša

Vreme čitanja: 5min | pon. 30.03.15. | 14:05

O Nešu košarkašu govoriće i pisaće mnogi, neuporedivo bolje od mene, ali o Nešu čoveku i aktivisti – e to je fusnota koja zaslužuje da bude ispričana

STIV NEŠOdavno više ne pratim NBA – poslednji put kada sam se budio rano ujutru da gledam prenos „s onu stranu“ okeana, još je bilo Srba pod američkim obručima. Peđa Stojaković je i dalje umeo da sipne pokoju trojku (doduše, ne baš u poslednjoj četvrtini, hajde da ne budemo toliko alavi), a Darko Miličić je makar ponekad, makar u kolima na putu za trening, razmišljao i o košarci...

Tek bi mi se povremeno pogled, daljinski upravljač i kursor zaustavili na basketu – i to isključivo kada bi igrali majstori, oni koji su od ove igre pravili nešto bolje, oni koji su podsećali baš na ta stara vremena, onda kad igrači nisu morali da budu savršeni mišićavi kiborzi, sa odrazom od dva metra, dugačkim rukama i imenima poput Lašon i Tejšon...

Izabrane vesti

Jedan od njih bio je Stiv Neš. Kanađanin, čudesan plej, mršav i čupav, kao da je s neke sedeljke u stanu profesora s Jejla zalutao pravo na teren, ali opasno dobar u dodavanjima – najbolji posle Stoktona, pa i bolji, jer nije imao svog stalnog Melouna? – i sa skok-šutom i dvokorakom kojem ni onolike ruke u odbrani nisu nikada uspele da do'akaju.

Odavno više ne pratim NBA, kažem, pa i ne znam kakve su bile Nešove brojke otkako je zagazio u drugu polovinu četvrte decenije i Finiks zamenio Los Anđelesom, otkako su naoko nejake noge napokon, avaj, počele da ga izdaju, i ne znam da li je uopšte bio prineti nivou sezona kada ga je bilo milina gledati.

Ali to za ovu priču nije ni bitno. Jer o Nešu košarkašu govoriće i pisaće mnogi, neuporedivo bolje od mene, ali o Nešu čoveku i aktivisti – e to je fusnota koja zaslužuje da bude ispričana.

Incidentno, istog dana kada je Stiv Neš rekao da je bilo dosta i obznanio da odlazi u penziju, u dalekoj Srbiji jedan fudbaler je ustao protiv jednog političara, napravivši gest koji je uzburkao duhove i ponovo otvorio nerazrešivu dilemu o tome da li sportisti treba da se bave politikom i dokle smeju da idu.

To što je isti fudbaler da reterirao i odrekao se svog gesta s dve leve kopačke, u saopštenju koje je zvučalo ponajpre kao „samokritika“ iz Kunderinih ranih čeških romana, to je sasvim druga priča, za neko drugo mesto...

Vratimo se zato preko bare.

Friško umirovljeni Stiv Neš je učinio sve da postane heroj na terenu, ali se tu nije zaustavio. Za njega to pitanje o društvenoj i političkoj odgovornosti nikada nije ni postojalo, još kada je, u jeku juriša jastrebova sa Kapitola na Irak, javno progovorio protiv angažovanja američke vojske na Bliskom istoku.

Uzev u obzir raspoloženje medija, javnog mnjenja, pa i građana, bilo je to kao da je neki srpski sportista 1992. otišao i stao ispred cevi koje su nišanile Dubrovnik ili javno pozvao na izbegavanje mobilizacije.

Te 2003, dok je predsednik Džordž V. Buš sipao svoju otrovnu retoriku protiv Huseinovog režima, Neš se na zagrevanju nasred Ol-star utakmice, što će reći u medijskom prajm-tajmu, pojavio s majicom „Šutiraj za mir“, izjavio da je protiv svakog rata i nasilja, izrazio sumnju da se sve vrti oko nafte, a ne humanitarne nazovikatastrofe... Ne šaljite naše momke u sigurnu smrt u pustinji, zavapio je, i niko nije bio spreman da ga čuje, sve do povratka prvih belih kovčega opervaženih zastavom sa zvezdicama i crveno-belim linijama...

Tada je vispreni Kanađanin morao da prođe kroz medijskog „toplog zeca“. Brojni sociolozi i analitičari gostovali su po televizijama ubeđujući i njega i nas da je posao sportiste da „ćuti i igra“, da se ljudi okreću sportu upravo da se ne bi bavili politikom i da sportisti nisu ni vični ni dovoljno obrazovani da zauzimaju bilo kakve stavove.

Sva halabuka nije Stiva Neša uplašila – d'oh, pa to je čovek koji je umeo da se zaleti ispod obruča na momke veće od njega za po trideset-četrdeset centimetara, i da ih izludi tako što bi bacio loptu koja bi, znali smo to svi i bez gledanja, našla put do prave strane obruča kao da je vođena samo njemu poznatom silom gravitacije, s kojom se odavno spajtosao – pa je baš u „svojoj“ Arizoni podigao glas protiv nehumanog zakona o imigrantima; bilo je to utoliko upečatljivije jer su Sansi umeli da igraju opasan, lepršavi, brzi basket, i Nešove bi reči i stavovi posle velikih pobeda odzvanjale mnogo duže nego da ih je izgovarao neki gubitnik.

Neš je bio trejlblejzer, nastupao je s pozicije intelektualca, i njegov se javni rad nije završavao na napamet naučenim rečenicama o rasnoj nejednakosti i banalnim pozivima za pomoć ispred humanitarnih organizacija. Ne, kao i na terenu, bio je čovek koji je, što bi Amerikanci kazali, stavljao novac tamo gde su mu bila usta, ne prezajući od toga da se sukobi čak i sa igračima.

Tako je jednom prilikom veliki Dejvid Robinson odbrusio da „ako taj Kanađanin misli da je Amerika toliko sramotna, može slobodno da se vrati odakle je došao“, ali je Stiv i to otrpeo, znajući da časni ljudi mogu da spasu i život i ceo jedan sport, samo ako imaju dovoljno hrabrosti i upornosti...

Američki košarkaški komentatori i najbolji znalci ovog sporta, čitalo se u tekstovima povodom njegovog penzionisanja, cene Stiva Neša kao čoveka koji je uprkos svojoj boji kože i čudnim fizičkim predispozicijama uspeo da napravi most između dve velike zvezde, Majkla Džordana i Lebrona Džejmsa, da koliko-toliko utoli žeđ poklonika NBA za superstarovima, koje ne možete da štancujete bez obzira na mašineriju; no možda je još važnije što je uspeo da napravi most između otuđenosti velikih zvezda i onih običnih ljudi koji osećaju nepravdu, ali žele nekog poznatog da prvi digne glas, kako bi mogli da ga slede ili makar da mu aplaudiraju.

Stivu Nešu smeši se, bez sumnje, ulazak u Kuću slavnih – zaslužio je to na parketu, zaslužio je to i kad god je stao ispred mikrofona i izgovarao rečenice koje nisu fraze; i siguran sam da ni u penziji neće prestati da „mitinguje“ za neki bolji svet.

A oni obični ljudi koji osećaju nepravdu, ali žele nekog poznatog da prvi digne glas, kako bi mogli da ga slede ili makar da mu aplaudiraju, u Srbiji mnogo više nego u Americi čekaju na nekog takvog – pa i ako se posle odreknu nekog gesta, nema veze, za početak je svaki bunt dobar. Dok se ne dogura do Ol-stara...

Piše: Marko Prelević, urednik Nedeljnika i kolumnista MOZZART Sporta


tagovi

Stiv NešPrelazziNBA ligaLos Anđeles LejkersFiniks Sans

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara