Jirgen Klop (©Reuters)
Jirgen Klop (©Reuters)

PRELAZZI: Elizabetinom sinu, o birokratiji i bolu

Vreme čitanja: 6min | sub. 13.02.21. | 09:29

Fudbal jeste veći od života i smrti, ponekad na potpuno pogrešne načine

Otvorena pisma su uvek patetična – jer nije kao da će ih, u većini slučajeva onaj kojem su upućena pročitati – i pomalo i odraz lenjosti. Pa ipak, neke stvari moraju da budu lične.

Bilo bi banalno da to bude u vezi s fudbalom; kad bih se, recimo, obraćao Jirgenu Klopu iz prvog lica samo zato što je njegov tim pobedio na nekoj utakmici ili (što u poslednje vreme baš umeju) izgubio na nekoj utakmici.

Izabrane vesti

Čak i ako bih mu rekao da me je njegov dolazak u Liverpul vratio tom klubu i engleskom fudbalu uopšte, jer već sam bio dovoljno mator da mogu da se razočaram, onako, ljudski i životno, a da me je onda, i to nema nikakve veze s nekom tamo titulom, strast ponovo našla... i to bi bilo neukusno, arčenje bele partije i čitalačkog vremena.

Ali ovo je nešto drugo. Ovo je nešto ljudski, ovo je nešto što bi moglo da se desi – i dešavalo se, avaj – svakome od nas.

Kažu da je čovek mlad dok su mu živi roditelji, a posebno majka. Nisam, dozvoliće mi i onaj koji ovo neće pročitati da budem toliko otvoren, nisam mnogo bio mlad: za godinu-dve će biti da duže živim bez mame nego što sam živeo s njom.

A eto, Jirgen, on je imao tu sreću da bude nečiji sin sve do 54. godine.

Glupa je i ona rečenica koju ljudi kažu usputno, da se neko makar naživeo, jer niko se ne može zaista naživeti. Važnija je, onda, ona misao, zapisana negde na Hilandaru ili već u svakom malom Hilandaru koji čovek u sebi nosi: "Ko nije umro pre smrti, neće živeti ni posle nje."

Elizabet Klop, majka menadžera Liverpula, preminula je u njenom Švarcvaldu još 19. januara. Imala je 81 godinu i verovatno čak i u Nemačkoj ima ljudi koji uzdahnu, eh, makar se naživela, sigurno se sad odmorila, mora da je na boljem mestu, ali sigurno to nije uteha za Jirgena Klopa, ma koliki hrišćanin bio.

Posebno, jer nije mogao da se oprosti od nje: Nemačka je zabranila ulazak putnicima iz pojedinih zemalja, ili od njih zahteva suludo dugotrajni karantin, a visoko na toj listi je Ujedinjeno Kraljevstvo, zbog širenja novog soja virusa.

Sahranjena je tek ove sedmice, ali tamo nije bilo njenog sina. Poslednji put video ju je, zapravo, pre više od godinu dana.

Grozne su stvari ispilivale na površinu tokom pandemije virusa korona, bio je nešto poput onog proverbijalnog snega u kojem zverke pokazuju ko su, šta su i koliko im je dubok gaz; ako kovid-19 nije uspeo da satre čovečanstvo, umnogome je to učinio sa ljudskošću. Nije pobedio virus, ali jeste pobedila demagogija, jeste trijumfovala birokratija.

Naša svakodnevica stavljena je u ruke ljudi čija imena i lica nismo znali do pre godinu dana, a ne znamo ih ni sada, jer su ionako skriveni iza maski; oni odlučuju hoćemo li pevati, hoćemo li se i u čijem i kolikom društvu smejati, za koga ćemo i gde navijati, kada ćemo smeti da izađemo iz kuće, a kada da otputujemo, bilo gde.

Na odmor ili na sahranu.

I tako već skoro 12 meseci. Dvanaest meseci koje nikada nećemo uspeti da vratimo.

(© Reuters)(© Reuters)

Sve bi to, naravno, bilo u redu, i prihvatamo sve bez pogovora ukoliko je istinski reč o brizi za svakog čoveka. Ali čemu pravila ako su uperena protiv onih koji ih poštuju i kojima su namenjena? Ako je i opravdano zatvaranje granica – mada se pokazalo da je jedino svrsishodno ukoliko vladate kakvim zabačenim ostrvom – da li stvarno ne može da se napravi izuzetak zbog smrti nečije majke? Da li bi bilo čoveka koji bi se tome usprotivio? (Možda i bi, ali onda se ne bi zvao čovekom.)

Kako smo dozvolili sebi da budemo toliko okrutni da ukrademo nekoj osobi poslednje, dragocene trenutke s voljenima? Kako je moguće da je sportistima, onim najplaćenijima, najpopularnijima, dozvoljeno da igraju, ali ne i da tuguju?

Na stranu bajke o nemačkoj preciznosti i poštovanju pravila; nešto govori i kada postoje pravila bez izuzetka, pravila koja idu direktno protiv srca, duše i dostojanstva.

Jirgen Klop se onomad protivio izlasku Britanije iz Evropske unije, ali možda sada, u ovom haosu oko vakcina, vidi i sam da je Bregzit bio logičan sled događaja; da jedan takav sistem ne može, ne ume ili tek jednostavno neće da misli na malog, običnog čoveka. Ta birokratska karakondžula, dovoljno je jednom da se prošetate onim zgradama u Briselu, divna je kao ideja i posrnula je u praksi. Jer lako je biti solidaran i pažljiv kad je sve u redu...

A sad baš ništa nije u redu.

Kad je pre skoro godinu dana bilo onih koji su zazivali prekid i poništavanje Premijer lige, u trenutku kada je Liverpulu nedostajalo svega nekoliko bodova do zatiranja tridesetogodišnjeg bola, Klop je delovao kao najrazumniji čovek na svetu.

Prihvatićemo i to, rekao je, odbivši da se upusti u komentarisanje nečega što ne zna i što nam je svima bilo novo; važno je ostati zdrav i priseban, važno je da čuvamo jedni druge, govorio je tada, a fudbal, eto, ipak nije važniji od života i smrti. Njemu je to bilo dozvoljeno da pomisli i izgovori čak i u gradu u kojem se smatra drugačije.

Bilo je nečeg, da se vratimo malo u sigurnost sporta, bilo je nečeg čudnog u načinu na koji se Klop ponašao prethodnih sedmica, a što nije imalo veze samo sa serijom povreda i baksuzluka koji su ophrvali aktuelnog šampiona.

Merila mu se, odjednom, svaka reč, njegova harizma dovodila u pitanje, spočitavano mu je da je loš gubitnik i da ne može da pohvata konce; bio je previše nervozan, a ophođenje prema novinarima zaličilo je na neke njegove mnogo neotesanije kolege.

(© Reuters)(© Reuters)

Sada znamo da je zapravo nosio tu bol, da je nedeljama bio rastrzan između želje da poslednji put vidi majku – oca je izgubio pre duže od dve decenije i često je pominjao koliko mu je žao što Norbert Klop nije doživeo da vidi sina kao trenera, pa još i sa ponekim uspehom – i svesti da je to nemoguće.

Sada će mu se, valjda, nešto od onoga naknadno i oprostiti.

A fudbal kao fudbal, nastaviće da se okreće, Liverpul će danas u matineu protiv Lestera, naravno i dodatno desetkovan – ovog puta bez Fabinja – sesti u voz za Ligu šampiona ili polako krenuti da ispada iz njega, opet će biti onih koji će pričati o tome da je Klop pročitan, igrači zasićeni, gazde škrtice, Tijago neuklopljiv, sredina bez Hendersona krhka, i sve će zaličiti na ono što se nekada zvalo sportom.

Potom će, već naredne sedmice, tek da se ne opustimo, Liverpul protiv jednog nemačkog kluba igrati u trećoj zemlji, Čelsi protiv jednog španskog u četvrtoj, a za revanše nemamo pojma, sem što znamo da će biti pred praznim tribinama.

I sem što znamo da će Švarcvald još neko vreme čekati sina da se oprosti sa majkom.

U pravu je bio onaj tip, fudbal jeste veći od života i smrti.

Ali, ispostavilo se voljom birokrata, eksperata i “eksperata”, na potpuno pogrešne načine.

PIŠE: Marko Prelević, urednik Nedeljnika i kolumnista MOZZART Sporta


tagovi

Jirgen KlopLiverpulMarko PrelevićPrelazzi

Obaveštavaj me

Liverpul

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara