Boris Rojević sa nagradom za najboljeg srpskog trenera u 2023. godini (©RSS)
Boris Rojević sa nagradom za najboljeg srpskog trenera u 2023. godini (©RSS)

INTERVJU – Boris Rojević: Kad me otpišu, tad sam najbolji, vidim sebe i Vošu u Ligi šampiona

Vreme čitanja: 21min | čet. 28.12.23. | 08:11

Trofejni stručnjak Novosađana za Mozzart Sport govorio o trnovitom putu do mesta prvog trenera Lala, strasti prema rukometu, 15 trofeja za pet godina, brendu koji raste na Slanoj bari, odnosu sa direktorom kluba Darkom Jevtićem, smirenosti Marka Vujina, kritikama koje ga pokreću, da li sebe vidi kao selekora Srbije i gde je zenit evropskog puta desetostrukog uzastopnog vladara naše zemlje...

Za njega se lepe trofeji. Ima već 15 za pet godina na klupi Vojvodine, od toga pet titula šampiona Srbije i onaj najvredniji, međunarodni pehar, EHF kup, osvojen prošle sezone. Uskoro puni tek 44 godine, vreme radi za njega, nije ni blizu zenita. Postao je najuspešniji rukometni trener u Srbiji. Sinonim je za uspehe Lala, neko bez koga ne može da se zamisli ambiciozni projekat Vojvodine, dominantnog kluba u našoj zemlji, desetostrukog uzastopnog šampiona Srbije.

Govorimo o Borisu Rojeviću, treneru rukometaša Vojvodine. Nije imao veliku igračku karijeru, nije neko ko je odmah mogao da bude prepoznat, da dobije vruć krompir u ruke. Morao je da zasuče rukave, da krene u „rudnik“, počne od mlađih kategorija, osvaja titule sa klincima, dokaže se i pokaže da je zreo za veliku scenu.

Izabrane vesti

Iza njega je godina iz snova, četiri trofeja u vitrinama na Klisi. Ova 2023. zlatnim je slovima upisana u istoriju kluba sa Slane bare. U sredu je u Staroj Pazovi stiglo i priznanje Rukometnog saveza Srbije za trenera godine, treće po redu. O trnovitom putu do kormila Novosađana, aktuelnom trenutku kluba, ambicijama, Rojević je govorio u intervjuu za Mozzart Sport.

Počeo sam igračku karijeru u Vrbasu, tu sam igrao dugo godina. Onda sam otišao u Kolubaru. Pravljen je projekat u Lazarevcu. Posle toga sam kupio stan u Novom Sadu, želeo sam ovde da se skrasim. Trener Đile Jovović me je pozvao da dođem u Vojvodinu. Posle godinu i po dana me zvao Proleter iz Zrenjanina. Ušao je u šesnaestinu finala Čelendž kupa. Bilo im je potrebno levo krilo, pa sam zbog Evrope otišao, bio mi je to izazov. Ubrzo je Naftagas otkazao sponzorstvo, pa sam otišao u Spartak i u Subotici sam odigrao poslednje tri godine“, počeo je priču Rojević o igračkim danima.

Kada ste i kako odlučili da možete da se bavite trenerskim poslom?

Putovali smo nas nekoliko igrača sa trenerom u Suboticu, razgovarali smo stalno o rukometu. Sećam se da mi je saigrač Mile Vučinić rekao: ’Rojo, ti bi bio vrhunski trener, nekako mislim da ti to ide’. Sama pomisao na to mi je delovala veoma interesantno. Đile Jovović, ne samo što mi je bio trener, nego i prijatelj. Provodili smo sate i sate pričajući o rukometu. Kada sam završio igračku karijeru, bio sam razočaran u ovaj sport. Godinu i po nisam bio u rukometu. Slabo sam i odlazio na utakmice. Moj dobar prijatelj Milutin Lučić iz Vrbasa je počeo da radi kao trener. Kad sam odlazio u moje rodno mesto vikendom, pričao mi je kako je lepo da se radi s decom. Ubeđivao me je da počnem, podsećao da sam imao ideju da se bavim time“.

MUKOTRPAN PUT OD PIONIRA DO GLAVNOG TRENERA SENIORSKOG TIMA VOJVODINE

Šta je bila iskra da kažete, „da, ja to mogu“?

U jednom trenutku sam presekao. Imao sam jednu dobru ponudu za posao koja je bila van rukometa. Došao sam kući, razgovarao sam sa suprugom koja mi rekla da treba da se opredelim za ono što volim, da ću biti uspešniji u tome. Rukomet je dugo godina bila moja ljubav. Presečem da se vidim sa bivšim trenerom, a tadašnjim i sadašnjim direktorom Vojvodine Darkom Jevtićem. Popričao sam s njim i rekao sam mu da bih voleo da se bavim trenerskim poslom. On mi je rekao da mu treba par dana, da vidi kakva je situacija u mlađim kategorijama. Voša je tada tek formirala omladinsku školu, tada je na čelu nje bio Igor Desnica. On je zakotrljao tu priču. Posle par dana me zvao, rekao da zovem Igora i da mi da jednu mlađu kategoriju“.

Početak kao i svaki bio je težak, ali brzo su stigli uspesi. Kako ste prelomili da je trener vaš životni poziv?

Igor mi je dao generaciju 2001. Otišli smo na turnir Rastimo. Pre toga su mlađe kategorije Voše bile slabašne. Krenuo sam da radim i već na početku trenerske karijere sam osetio tu strast u sebi. Imao sam dva termina nedeljno, bilo je to skromno. Počeo da da ’grabim’, da se raspitujem kada nema prva ekipa treninge, gde bih mogao dodatno da radim sa mladima. Zasukao sam rukave i krenuo da radim ono što se kaže – ludački“.

Kad su stigli prvi trofeji?

Posle dve godine ta generacije je bila prvak Srbije. Tu su bili Jovica Nikolić, Anđelković iz Leskovca, Čaušević, Mirko Gaković, Terzić koji je igrao u Proleteru... Iz 2000. godišta tu je bio Nikola Jeremić, desni bek, zatim Balša Stevović... Sada ne mogu svih da se setim. Odlična generacija. Kasnije, Cvijan, koji je vodio kadete, prešao je u prvu ekipu, bio je pomoćnik Đorđu Ćirkoviću. Tražili su trenera za kadete. Ćirković mi ponudio da pređem na viši nivo, a meni je bilo žao da ostavim tu generaciju, pa sam istovremeno vodio dve selekcije, kadete i pionire. U toj generaciji 1998. godine su bili Todor Jandrić, Milan Jovanović, Krivošija... Bio sam prvak države tri puta sa generacijom 2000. i 2001, a treći u zemlji sa 1998“.

Usledio je zanimljiv put do klupe prvog tima 2018...

Ćirković je otišao u Konstancu, menjali su se treneri u Vojvodini. Mirković je bio pomoćnik Draganu Kukiću, a onda se zaposlio u Fudbalskom savezu Srbije i tražio se pomoćnik. Neverovatan put, postupan, oni su napredovali, odlazili na bolje pozicije, a ja sam se peo gore. Krenuo sam da dolazim s prvom ekipom, bio sam pomoćnik, ali sam radio i sa tom mojom generacijom. Kukić je bio privremeno rešenje na klupi. Pre toga je Boško Rudić napustio kormilo posle gubitka Superkupa i dva poraza u SEHA ligi od Dinama iz Pančeva. Za trenera je postavljen Kasim Kamenica. Posle poraza od Železničara u Novom Sadu smenjen je Kamenica. Mislili su svi u klubu da je sezona izgubljena, da taj tim ništa ne može da uradi. Železničar je imao dobru ekipu, Dinamo takođe, tu je bila i Metaloplastika. Ja sam bio četvrti trener u toj sezoni. Da se više ne bi trošilo novaca, postavljen sam za trenera. Hteli su u klubu da daju šansu nekome iz svoje škole, da skuplja iskustvo, pa da se vidi od naredne ko će biti na kormilu“.

Rojević sa poslednjom titulom šampiona Srbije (©Starsport)Rojević sa poslednjom titulom šampiona Srbije (©Starsport)

Da li ste imali dilemu da prihvatite ponudu ili nije moralo da se razmišlja?

Trebalo je da se razmisli. Nije bilo na prvu loptu „da“. Radio sam tri godine u mlađim kategorijama, davao celog sebe. Napravilo smo ozbiljnu školu Vojvodine, puno rada i truda je uloženo. Desnica je počeo, ja sam nastavio. Prihvatio sam na kraju, ali sam se dogovorio da kad završim s prvom ekipom, da odem na državno prvenstvo sa kadetima. Noć kada smo osvojili titulu, uveče smo proslavili, a onda sam ujutru sa Draganom Kukićem bio u autobusu sa generacijom 2001. Kao trener prve ekipe sam vodio tu generaciju i osvojili smo titulu“.

Kako gledate na tu prvu seniorsku sezonu na klupi Vojvodine?

Preuzeo sam igrače koje nisam birao. Bila je to jedne neuspešna ekipa koja nije imala dobru hemiju, mnogo problema je tu bilo, da nije tako, ne bi bili loši rezultati. Nije išlo to tako lako. Neke igrače sam sklonio iz ekipe koje se nisu videli u toj viziji. Ubacio sam golobrade klince Jovicu Nikolića, Branka Tomića i Srđana Milića, uz iskusnije igrače koj su hteli da izgaraju. Tu bih izdvojio Nenada Vučkovića koji je bio pošten i dao je tada celog sebe. U toj ekipi su, osim mladih, bili i Milašević, Verkić, Ratković, Stanković, Grozdanić, Trifković, koj su igrali odlično. Nadam se da nisam nekog zaboravio, bilo je davno. Na kraju sezone smo osvojili titulu, što je bio neverovatan uspeh. Startovali smo remijem protiv Zvezde, izgubili u Pančevu, a onda smo napravili neverovatnu seriju. Hteo sam igrače koji su se uklapali u moj sistem, plus da tu budu mladi Nikolić, Tomić i Milić“.

Naredne sezone je u Nišu najavljivan veliki projekat Železničar. Na kormilu je bio legendarni Veselin Vujović.

Krenuli smo naredne sezone sa renoviranjem ekipe. Bili su tu Duško Čelica, Svetislav Verkić, Trkulja. Već su nas svi bili otpisali, zbog Železničara, govorili da ćemo sigurno da izgubimo titulu. Mene veoma motivišu kad mi neko kaže da neću uspeti. Kada me otpišu, tad sam najbolji. Došlo je veliko ime, Vujović. To je mene inspirisalo, ali i ljude u klubu da radimo danonoćno. Uspeli smo tada da budemo ispred Železničara koji je bio veoma jak. U Nišu su tada igrali Vejin, Krsmančić, Sretenović, Boća Marković, Damjanović, Kocić, Živković... Kod nas je bila bekovska postava Čelica, Tomić i Nikolić. Bio je tu i Milić koji je menjao Čelicu. Uzeli smo sva tri trofeja, što je bila najbolja godina u istoriji kluba. Naredne dolazi Nemanja Pribak, nastavlja se niz titula, zacementirali samo vladavinu u Srbiji“.

DOLAZAK BORISA PUHOVSKOG PREKRETNICA PROŠLE SEZONE

Leta 2022. godine došlo je do reseta Vojvodine. Otišli su nosioci igre. Jovica Nikolić je pojačao Veclar, Svetislav Verkić Hapoel Ašdod, kasnije je klub napustio i Nemanja Pribak koji je dobio dobru ponudu iz Izraela.

Krenuli smo ambiciozno da pravimo jaku ekipu, ali u jednom trenutku smo udarili u zid, ne postoji više niko, staje sve. Dolazi jun, Dinamo iz Pančeva je krenuo jako u prelaznom roku, Zvezda takođe. Svi igrači odlaze, ne znamo šta ćemo, krenuli smo sa jeftinijim igračima da sklapamo ekipu. U jednom trenutku dobijamo instrukcije da može jedan top igrač da se dovede. Odlučujemo se za Borisa Puhovskog i preokrećemo prelazni rok u Srbiji u našu korist“.

U rukometnim kurgovima taj transfer je bio prava „bomba“. Dolazi Belorus, jedan od najboljih strelaca Lige šampiona, uzdanica ukrajinskog Motora iz Zaporožja dugo niz godina. Kako je došlo do tog transfera?

Moja odluka je da to bude Boris. Bio je to tada mač sa dve oštrice da dovedemo igrača sa 35 godina koji ne igra odbranu. Prvih šest meseci sam dobijao ružne poruke od ljudi koji prate ovaj sport, da on igra rukomet iz prošlog veka. Pričalo se da je to katastrofa što smo ga doveli. Verovao sam u Borisa, njemu je bilo teško na početku da se prilagodi mom sistemu. Srpskom igraču treba mesec dana, njemu kao strancu je bilo potrebno mnogo više. Dok nije sve leglo, četiri-pet meseci je trebalo... Shvatio sam da je izgubio neke stvari na levom beku i u dogovoru s njim sam ga prebacio na srednjeg. Negodovao je u početku, mislio je da to ne može. I on i promena pozicije su se pokazali kao pun pogodak“.

KRITIKUJU JEDNOG NOVAKA ĐOKOVIĆA, A NEĆE BORISA ROJEVIĆA, ZAR IKO MISLI DA NEMAM VEĆ SADA PET-ŠEST PONUDA IZ INOSTRANSTVA

(©Starsport)(©Starsport)

Pomenutili ste kritike, kako gledate na to, kako se nosite s tim?

Sve ove godine, dajem se rukometu 100 odsto, a onda ispašta moja porodica i prijatelji. Mnogi ljudi me nisu shvatili na pravi način. Ne znam da li to neko ne želi da vidi ili neće. Ja to radim iz strasti prema rukometu, ovom poslu. Mnogo je bilo negativnih komentara, ima ih i sada, ali takva smo nacija. Prema jednom Novaku Đokoviću idu negativni komentari, a neće prema Borisu Rojeviću. Te negativne priče, samo srpska liga, pa kad osvojimo EHF kup, onda nam kažu to je trećerazredno takmičenje. Vidimo da naše ekipe teško prolaze i jedno kolo, a kamoli da osvoje trofej. Onda su bile priče kad uđemo u Ligu Evrope, nećemo uzeti ni bod, pa mi prođosmo grupu i prezimili. Sad i to omalovažavaju. Ti ljudi su mi ustvari pomogli, motivisali me da se pokažem i dokažem. Ja sam veliki patriota. Čujem priče, pa što nije otišao u inostranstvo sve ovo vreme? Zar iko misli da nisam mogao? Sad imam pet-šest ponuda na stolu koje su finansijske bolje od Vojvodinine. Jednostavno, volim ovu zemlju, volim da živim u Srbiji, u Novom Sadu, da spavam u svom krevetu. Želim da se malo više slažemo međusobno, da srpski rukomet ode gore, i reprezentaivno i klupski. Bila mi je želja da ovo što radim, da to bude u Vojvodini, da s njom igram jednog dana Ligi šampiona, onda bih zaista bio presrećan. Nema veće sreće nego kad to uradiš u svom gradu, državi. Nigde me ne bi tako usrećilo nego ovde“.

Do prošle godine, Vojvodina je bila dominantna u Srbiji, ali jalova u Evropi. Odustajalo se od međunarodnog takmičenja. I prošle sezone, ispostavilo se kao pravi potez, bilo je prebacivanje iz kvalifikacija za Ligu Evrope u slabiji EHF kup. Da li je samo novac bio u pitanju?

Sa 400.000 evra, koliko sada ima naša treća, četvrta ekipa u prvenstvu, da li bi mogla da se igra Liga šampiona ili Liga Evrope? Ja i dalje tvrdim da ćemo mi sa tri puta manjim budžetom da igramo ravnopravno sa svima, ali sa 10 puta? Onda je jako teško. Tada je bilo nemoguće da igramo protiv Gudmea, Ademara, Kadeten Šafhauzena... Mi smo stigli sada na neki srednji nivo, nismo u Top 10 u Ligi Evrope, što će verovatno da se vidi protiv Flensburga. Sa povećanjem finansija, kada bismo imali od 3.000.000 do 4.000.000 evra, tvrdim da bismo mogli da igramo sa ovim klubovima koji imaju 10.000.000 ili 12.000.000. Ubeđen sam u to, uz dobar rad“.

JEVTIĆ KAO IKONA KLUBA, VUJIN UNEO ISKUSTVO I MIRNOĆU

Vojvodina se finansijski konsolidovala prošle godine. Sve bolji igrači dolaze na Slanu baru. Poslednja akvizicija je Petar Đorđić, pre toga Stefan Dodić, letos Vukašin Vorkapić, reprezentativci Srbije sa poslednjeg Svetskog prvenstva. Da li se sada lakše diše kada nema bojazni da li će plata da legne svakog meseca?

Ono što je pričao Darko Jevtić, to je istina. Vojvodina je dugo opstajala zahvaljujući Dušanu Bajatoviću i Gradu Novom Sadu. Mi smo tada uvek bili u borbu za titulu, imali solidne uslove. Sve vreme oni drže klub. Dragoljub Zbiljić je jedno ozbiljno pojačanje RK Vojvodine. Prepoznao je sve kod mene, dao mi je dugoročni ugovor. Bio sam veoma zadovoljan. Rekao mi je tada: ’Borise, što se mene tiče, evo na tri godine, a može i na 10“. Verujem u ono što radiš. Da ti skinem teret, osvoji jednu titulu za ove tri godine sve će biti dobro’. Smirio me, načinio me zadovoljnim. Svako ko pomene ime tog čoveka u Novom Sadu zna o kome se radi. On je velika pokretačka snaga. Uz njega dolazi i Marko Vujin, jedno veliko igračko ime. Imamo neverovatnu saradnju. On shvata koliki sam ja radnik, ja shvatam koliko on ima iskustva i kako ćemo, uz Darka Jevtića, koji je sve vreme tu kao ikona kluba, da radimo odličan posao. Moj odnos sa Darkom je uvek bio iskren, uvažavamo jedan drugog. Bude ponekad i turbulentan. Ne bih mogao da zamislim Vojvodinu bez njega. Nekada i preterano delujemo jedan prema drugom, ali uvek iskreno. Razumemo se oduvek. Nas trojica imamo sjajnu saradnju. Darko je loš policajac, a Marko dobar“.

Čija je poslednja reč kada se dovode pojačanja?

Darko i Marko respektuju jako jedan drugog i negde... Nepisano pravilo postoji da demokratski odlučujemo. Ako smo dvojica za to, onda će tako da bude. Mora neko da popusti, uglavnom se na kraju složimo. Možda nekada bude i gunđanja, ali na kraju sve dobro ispadne. Marko je mirniji, nas dvojica smo temperamentniji. Ovo je posao gde si često nervozan. Marko me smiri, uvek ima dobar savet. Sa Darkom, takođe rešavamo probleme. Ako jedan ne reši, onda je tu onaj drugi“.

Kraj decembra prošle godine, jedva ste pobedili Metaloplastiku u Novom Sadu, imali samo bod više od drugoplasiranog Dinama iz Pančeva. Nije izgledalo da ćete lako da osvojite titulu, kasnije i međunarodni trofej. Dolazak Miljana Pušice je zategao odbranu. Da li je ubedljiva pobeda protiv norveškog Arendala u prvom meču osmine finala EHF kupa bila ta prekretnica prošle sezone?

Za ozbiljan sistem potrebno je vreme, radili smo ozbiljno, moralo je to da legne posle tri-četiri meseca. Jeste, ta pobeda protiv Arendala je bila ta kada smo kliknuli. Posle toga je došlo i Gorenje u Velenju, što je bila naša najbolja partija. Imam odlične igrače, bitan je i taj ljudski momenat. Recimo, Vukovljakova borbenost podiže gotovost kod svih. Pušica je, osim dobrih igara, bitan i za saigrače, drži svlačionicu“.

Stručni štab Vojvodine (©Starsport)Stručni štab Vojvodine (©Starsport)

Rojević ne zaboravlja sa pomene svoj stručni štab.

Imam jako dobar stručni štab. Dragan Momić je veoma operativan. Milan Mirković, naš video analitičar, bivši igač Partizana i Jugović, je neverovatan, malo ko zna koliko je on bitan u klubu, predan je poslu 24 sata. Njega bih poveo svuda sa sobom. Tu je Dragan Kukić, pun iskustva, smiren. Čovek od poverenje. Obično glavni treneri kubure sa pomoćnicima, kod mene nije tako. Tu je i Dejan Aničić Podbara, trener golmana. Ilija Medić je kondicioni trener. Prošle sezone smo u teretani dobili personalnog stručnjaka. Ušao je sa takvim stavom i pričom, kao da ga znamo godinama. Kukić i ja smo odmah rekli: ’Zašto ne bi uzeli njega’? Bio je pun pogodak, momak vredan, radan...

Da li vas je prošle sezone i konkurencija pogurala - Dinamo i Metaloplastika u prvom delu, a Partizan u nastavku?

Kad pogledamo u Mađarskoj, imamo Vesprem i Segedin, u Hrvatskoj su Zagreb i Nekse, mi ovde imamo Dinamo, Metaloplastiku i Partizan. Meni nisu to slabi rivali. Plej-of je nezgodan, dve utakmice, uvek su moguća iznenađenja. Konkurencija je zadovoljavajuća“.

DA IMAMO BUDŽET KAO ZAGREB ILI EUROFARM PELISTER...

Može li Voša da bude još jača, ne samo u igračkom kadru već i organizaciono, marketinškom?

Mi se nadamo da ćemo da budemo prepoznatljivi, da će neko da vidi da je RK Vojvodina veliki brend. Verujem da će država da prepozna to, da u Evropi može da predstavlja Srbiju na pravi način. Mi i sada to uspevamo sa skromnim budžetom. Kad bismo imali budžet kao jedan Zagreb ili Eurofarm Pelister, a to je od 2.500.000 do 3.000.000 evra, to bi već bilo ozbiljno“.

Zvezda i Partizan su brendovi u fudbalu i košarci, Vojvodine postaje to u rukometu? Pobednička aura je sada nad Slanom barom. Čini se da rukometaši koji dolaze u Novi Sad igraju mnogo bolje nego u drugim klubovima. Šta je tajna?

Ja verujem samo u rad. Milan Golubović mi je rekao na početku sezone, kada se teško uklapao, pitam ga: ’Sine, šta je s tobom’? On mi kaže: ’Na proleće će biti sigurno fantastično’. Ja sam se nasmejao i pitao ga: ’Kako to misliš’? Rekao mi je: ’Svaki put kad sam pratio Vojvodinu, jedna je u septembru, a u martu su svi bolji za bar 30 odsto’. Razmišljao sam o toj njegovoj izjavi i zaista je tačna. Sve smo bolji kako sezona odmiče, plodovi rada dolaze na naplatu u drugom delu“.

Na početku sezone nije bilo sve idealno. Kritikovali ste igrače, posebno bekove. Da li ste hteli da održite tenziju?

Morao sam to da uradim pre početka Lige Evrope. Trebalo mi je ekspresno da poprave neke stvari. Nije bilo vremena, morao sam da izvučem maksimum iz tima, pa otuda i te kritike. Urodile su plodom“.

Kako gledate na grupnu fazu Lige Evrope? Velika pobeda nad Silkeborgom u Novom Sadu, a onda hladan tuš na Slanoj bari, poraz od španske La Riohe.

Sada, posle više od mesec dana, mogu da kažem da je taj poraz od La Riohe bio veoma dobar za nas. Tada su ljudi shvatili da nije baš tako lako i prosto kao što su mislili. I povreda Milana Milića je uticala na taj poraz. Jednostavno, u tom momentu sam bio tužan, ali kasnije sam shvatio da je bolje što je ovako ispalo, mobilisali smo se za revanš, pobedili u Španiji, i to ubedljivo, imali smo i 10 golova prednosti. Draže mi je ovako“.

(©Starsport)(©Starsport)

Da li Vojvodinin zenit Liga šampiona, da li se stremi ka njoj?

Po meni, najbolje će ići korak po korak. Ove sezone mislim da smo napravili maksimum, prošli u Top 16 fazu. Ova nova grupa je teška, Flensburg i Kadeten Šafhauzen. Ako nekako prođemo onda se ukrštamo sa onom gde su Fukse Berlin i Dinamo Bukurešt koji imaju 10 puta veće budžete od nas. Svake sezone postavljam neki cilj koji možda nije realan. Plan je da probamo da dođemo do Top 8 Lige Evrope. I prošle sezone u EHF kupu, prvo je bilo, ’ajmo da prođemo jedno kolo, da ne ispadnemo od Italijana’. Vremenom smo rekli, idemo do četvrtifnala, pa kad smo i to prošli, onda smo želeli trofej. Nismo ni ove sezone očekivali Top 16, uspeli smo. Sledeći cilj je Top 8. Naravno, dugoročni jeste Vojvodina u Lige šampiona“.

Da li je na proleće Kadeten šansa za nokaut fazu?

„Ako Kadeten pobedi Flensburga i ne izgubi godinu dana kod kuće, a dolazio je i Berlin u Šafhauzen, onda je jasno o kakvom timu je reč. Mislim da smo propustili šansu u Silkeborgu u revanšu, onda bismo sa pobedom protiv Kadetena u Novom Sadu već bili u nokaut rundi i najverovatniji bi išli na Dinamo iz Bukurešta. Sportski je da se nadamo. Plasmanom u Top 16 smo ispunili ciljeve, ali nema predaje u drugoj fazi“.

MI SMO KLINIKA DA VRAĆAMO U ŽIVOT IGRAČE KOJI IMAJU PROBLEME

Da li je strategija Vojvodine da bude reprezentacija Srbije u malom?

Da, jeste, to nam je plan. Stranac da, ali ako nema na tržištu domaći igrač. Mi smo klinika da vraćamo u život igrače koji su imali problema u prethodnom periodu kao što su Miljan Pušica i Milan Milić. Pokušavamo da im pomognemo da se vrate. I, uspeva nam u tome. Sledeći je Stefan Dodić“.

Proteklog leta ste imali na prvom danu priprema kompletan tim. Zna se da se timovi prave za sledeću sezonu u decembru ili januaru. Da li je to veliki korak napred?

Moja želja je uvek da ostavim što više igrača iz prethodne sezone. Na leto verujem da neće biti mnogo odlazaka. Dobro je što je Đorđić sada došao, biće mu potrebno vreme da uđe u naš sistem. Radi se o prvom levom bek reprezentacije, tu je i Dodić kao pojačanje za drugi deo sezone“.

Da li Vojvodina može da dovede top stranca na leto?

Još je rano za to. Pomerili smo granice, primer Petra Đorđića najbolje pokazuje to. Pre par godina, ni Stefan Dodić ni on sigurno ne bi došli kod nas. Kvalitetan stranac, top klasa, možda za godinu-dve, ako budemo igrali u Ligi šampiona“.

Ove sezone ste postali upečatljivi po tajm-autima. Posle kritika, saveta, igrači su kasnije igrali po pravilo mnogo bolje posle jednominutne pauze. Plan ili spontana reakcija?

Mislim da se čovek rodi s tim, da oseti momenat kada treba da trgne igrače. Rekao bi da je to neko moje životno iskustvo i osećaj koji ne može da se nauči. To je trenutak, uvek je drugačiji“.

Da li pre početka meča imate plan, koliko će ko da igra, kada treba da ga ubacite u vatru, da ga odmorite ili tok utakmice to diktira?

Uvek imam plan, pogotovo kada su značajne utakmice, i to detaljan. Sve predvidim, ali tokom utakmice, ako nešto krene u drugačijem smeru, onda odlučuju unutrašnji osećaj, plan A pada u vodi“.

Kako ste došli na ideju da protiv Alkaloida igrate sa četvoricom bekova? Ne gleda se to često na rukometnim terenima.

Pripremali smo se. Video sam da možemo tako da iznenadimo rivala i mislim da smo u tome uspeli. Zadali smo dosta problema Alkaloidu“.

AKO VOJVODINA NASTAVI DA RASTE VIDIM SEBE U KLUBU I POSLE 2025.

Gde vidite sebe za tri godine – Vojvodina ili inostranstvo?

Iskreno, ako Vojvodina nastavi da raste ka Ligi šampiona, onda sebe vidim na klupi moje Voše. Ako je to maksimum, iako dobijem neku ponudu velikog evropskog kluba, sigurno da bih pokušao da se oprobam u nekom ozbiljnom projektu. Verujem da će to neko da prepozna, pre svega mislim na Ligu šampiona, ali smatram da nisam završio evropsku priču s Vojvodinom, da tek treba da pišemo istoriju. Sledeća sezona će za mene da bude presudna. Ako bude prostora za napredak, ostao bih. Ugovor mi ističe u junu 2025“.

Da li ste došli u situaciju da se igrači sada nude Vojvodini?

Ima i toga, i to sve više“.

Da li ćete da igrate u drugoj fazi Lige Evrope u SPENS-u?

To je pitanje za Darka Jevtića“.

Kakve su želje - Slana bara ili najveća gradska dvorana?

Igrači vole Slanu baru. Da znam da će biti puna dvorana, voleo bih da igramo u SPENS-u, iako se ne bi osećali da igramo na domaćem terenu. Svima bi nam imponovalo da izađemo pred 7.000-8.000 gledalaca. Teško je napunti SPENS, idealno je da imamo dvoranu od recimo 3.500 mesta“.

NE BIH MOGAO DA KAŽEM "NE" PONUDI DA POSTANEM SELEKTOR SRBIJE

Mnogi vas vide kao budućeg selektora Srbije. Da li imate želje da vodite najbolju selekciju svoje zemlje?

Svako ko je patriota bi voleo da predstavlja svoju zemlju na najvišem nivou, a to je mesto selektora. Reprezentacija sada ima selektora. Za mene vreme radi, jednog dana će neko da prepozna moj rad i sigurno ne bih mogao da kažem ’ne’“.

Nekada je bio trend da treneri u isto vreme vode i klub i reprezentaciju. Sada se vraća profesionalna uloga selektora. Stručnjaci najboljih reprezentacija sveta, Nikolaj Jakobsen iz Danske, Đordi Ribera iz Španije, Alfred Gislason iz Nemačke, Gijom Žil iz Francuske ne rade u klubovima. Da li biste mogli jednog dana da vodite i klub i reprezentaciju?

Mogao bih. Mislim da Srbija sada ima tri do četiri ozbiljna trenera i da u budućnosti neće biti potrebe za strancem na kormilu“.

Da vam predsednik kluba ili direktor kaže da možete da birate igrače, da nema limita, samo kažete „hoću tog i tog“, ko bi to bio?

Doveo bih Dejana Milosavljeva i Dragana Pešmalbeka“.

Ko će biti šampion Evrope ove sezone?

Moj favorit je Vesprem. Posle poraza od Barselone na svom terenu, treneru Momiru Iliću sam poslao poruku da će biti najbolji na kraju. Čujem se s njim često, veoma ga cenim, razmenjujemo iskustva. Moša je veliki radnik, čovek bez sujete, koji je spreman da pita, i da bude pitan. Razmenjujemo često mišljenja, volim da jedni drugim delimo savete, dopunjujemo se“.

Da li ste nekada isterali igrače sa treninga zbog nezalaganja?

Naravno, bilo je toga“.

Neko vam kaže pre treniga da se recimo posvađao s devojkom, da ne može da trenira. Dopustili biste da preskoči obavezu?

Nije problem, ali da mi kaže pre treninga. Kad si došao na teren, znači da je sve u redu. Stvari su postavljene tako, niko ne može da bude iznad ekipe. Ako želiš da budeš deo porodice, osnova je da se problem ne rešavaju iza leđa, već direktno, licem u lice“.

Ko je najbolji rukometaš današnjice?

Za mene je to Dika Mem“.

Srbija na Evropskom prvensvu, koliko može, šta je realno, a šta korak više?

Mislim da imamo dobru grupu. Crna Gora je u padu, Mađarska jeste igrala četvrtfinale Svetskog prvenstva, ali je imala lak put do Top 8, ne vidim da su bolji od nas. Island je solidna reprezentacija koja ima top igrače. Mislim da smo najbolji u grupi. Dugo godina igramo zajedno, nekoliko igrača možda su među dva-tri najbolja na svojoj pozicijama kao što su Dragan Pešmalbek i Dejan Milosavljev. Banda je možda najbolji na svetu, a zna se da je golman u današnjem rukometu bar 30 odsto tima. Ovo Evropsko prvenstvo je velika šansa za nešto više. Četvrta je godina sa istim selektorom. Mislim da je sada situacija – sad ili nikad! Rekao bih da smo po kvalitetu od petog do osmog mesta, ali da treba da težimo da prebacimo tu realnost. Nedostaje nam skalp velike reprezentacije. Pobeđivali smo Francusku, Norvešku i Švedsku, ali ne na Evropskom ili Svetskom prvenstvu“.

BRZA ŠETNJA I PLIVANJE KAO VENTILI, SUPRUGA NAJZASLUŽNIJA ŠTO SAM USPEO

Šta radite van rukometa? Neki hobi?

Hobi van rukometa? Nema se vremena. Svaki slobodan trenutak volim da iskoristim sa porodicom, sa suprugom i decom. Moja supruga je najveći krivac što sam ja ovde. Da nije bilo njene podrške, ne bih uspeo. Ona me je ubedila da uđem u ovo, da počnem da se bavim trenerskim poslom, a to tada uopšte nije bilo plaćeno. Imao sam šansu 1:1.000 da uspem, krenuo sam od 1.000 mesta. Privržen sam roditeljima, bratu i drugarima. Posvetim svaki dan bar pola sata brze šetnje, volim da odem na bazen, to su neki ventili. Prestao sam da igram basket, fudbal, sad više ove penzionerske stvari“.

Često planete, temperamentni ste. Da li sa godinama ide i ta smirenost?

Gledam da budem smireniji i mislim da to ide na bolje. Ne znam koliko ljudi primete, ali sam mirniji sad nego na početku karijere. Dolazi to s godinama. Međutim, kad bih bio bez energrije, igrači bi to prepoznali. Ovako znaju koliko se dajem, koliko ulažem u ovo, pa moram da to prenesem na njih“, zaključio je Rojević u intervjuu za Mozzart Sport.



tagovi

Boris RojevićRK VojvodinaRukometna reprezentacija SrbijeMarko VujinDarko Jevtić

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara