Životna priča Živana Ljukovčana: Kako sam od seoske slave došao do tima sveta

Vreme čitanja: 34min | ned. 20.04.25. | 11:37

Legendarni čuvar mreže u razgovoru za Mozzart Sport prisetio se najvažnijih trenutaka u karijeri i životu

Skromnost je uvek bila vrlina velikih i uspešhih ljudi. Onih koji nikada nisu dozvolili da ih trenutak slave odalji od realnosti, odvoji od običnog sveta. Upravo takav je Živan Ljukovčan, jedan od najvećih golmana u istoriji Crvene zvezde, ali i čovek koji će danas reći: „Ma, ne znam da li sam legenda ili nisam. Nikada to nisam gledao na taj način. Imao sam skromnu karijeru i uvek mi je bio cilj da se vratim ovde, u svoj Krčedin“

Upravo tu nas je i dočekao, u kući koju je izgradio na porodičnom imanju, zajedno sa suprugom Dušankom, i ispričao svoju životnu priču. Priču od koje povremeno zastaje dah, priču koja odiše slavom i velikim, ne samo igračkim, već i ljudskim delima.

Izabrane vesti

Kao što u životu nikada nije tražio mnogo, već da na kraju, kada je u penziji, živi normalno i skromno, tako nikada nije previše tražio ni od karijere. A ona mu je donela mnogo velikih stvari - 12 večitih derbija u kojima je uglavnom pobeđivao, nagrade za igrača godine u onoj Jugoslaviji, nastupe za reprezentaciju i tim sveta. 

Koliko je bio voljen među navijačima Crvene zvezde svima je bivalo jasno kada iz 100.000 grla zagrmi ona čuvena: „Pesmu peva Marakana za Živana Ljukovčana“. Bio jeo izuzetno cenjen i sa druge strane Topčiderskog brda, na isti način kao što je poštovao i danas poštuje veličinu Partizana, iako voli samo Crvenu zvezdu.

Kaže da je samo običan čovek što je ispunio sve želje u životu, mada od činjenica ne može da pobegne.

A činjenica jeste: Živan Ljukovčan integralni je deo pop kulture nekadašnje Juge.

Ušao je u pesme, ima ga u knjigama, njegovo ime pominje se u kultnim domaćim filmovima.

Dovoljno za jedan život?  

On će reći: I prekoviše!

Kao i sve velike životne priče i ova Živanova ima neverovatne detalje, a jedan se tiče načina na koji je uopšte uplovio u golmanske vode.
"Ima partizanska slava ovde u selu, moj brat je bio golman, i to dobar golman, legenda u selu. Fudbalski klub Novi Sad se tad ponovo plasirao u Drugu ligu i obilazio okolna mesta. Dođe i kod nas u Krčedin. Tadašnji trener Fruškogorca kaže: ‘Uveče ko se napije, sutra neće igrati protiv Novog Sada’, a to je bila neviđena kazna. Ja sam imao 16 godina, klinac, bio sam rezerva kao igrač, nisam bio golman. I napili se moj brat i tamo još neki momci. Trener kaže - nema, biće kao što sam vam rekao. Tu je branio neki drugi golman iz Krčedina, ali nažalost, ili na moju sreću, sad je to sreća, čovek se povredio i dođe neki trgovac koji je tu bio i kaže - hajde mali ti da braniš, imaš najduže ruke. I uđem ja, ne sećam se koliko sam branio, ali dok sam došao kući sa stadiona, već su kod nas sedeli ljudi Novog Sada. Pitali oca da li će da me pusti da idem. Nije hteo da me pusti, oni mu rekli da su u meni videli nešto što nisu nikad ranije, da mogu da napravim karijeru. Na kraju me je pustio - 15 dana posle toga. Išao sam u Inđiju u školu, pa su me prebacili u Novi Sad i tako... Nisam u Fruškogorcu nikad ni bio registrovan. Novi Sad je, hajde da kažem, moj matrični klub".

TRI FENOMENALNE GODINE U NOVOM SADU I OLIMPIJSKA REPREZENTACIJA

Jeste voleli da branite dok ste bili igrač?
"Kao klinac nisi imao šanse da braniš, kako da braniš? Ja imam 16, on ima 21 godinu. On je legenda, nema šanse. Puste te da skupljaš lopte malo, ali eto, da li se to zove sudbina ili... Vrlo interesantno, sad kad se setim svega toga... Ja sam otišao u Novi Sad, sedam godina sam tamo proveo, branio sam za juniore i tri pune sezone za prvi tim. Igrao sam i za onu, ne znam koliko se vi sećate, tad je bila olimpijska reprezentacija igrača Druge lige. Bio su tada Istok i Zapad, dve Druge lige, igrali smo i protiv Nemačke, i protiv Italije, Albanije, Grčke. Ta reprezentacija osvojila je prvenstvo Balkana u Solunu, gde smo pobedili Grčku sa 1:0, gde je bilo 40.000 ljudi. To je bilo za nas nešto neverovatno. Da bi posle nekog vremena svi ti igrač bili prvoligaški, svi do jednog. To je bio vrh tog drugoligaškog fudbala. Između ostalog, igrali smo i jednu utakmicu na Marakani, gde je bilo 50-60.000 ljudi, A reprezentacija protiv olimpijske reprezentacije. Fenomenalno sam branio prvo poluvreme, bilo je 0:0. Onda sam zamenjen. Dobila je A reprezentacija sa 2:0. Znate šta je to bilo za mene... Ideš na Marakanu da igraš. Sve je išlo korak po korak".

Rekli ste da otac nije želeo odmah da vas pusti u Novi Sad...
"Pa nije hteo, to bila 1970. godina, selo, kako da kažem - nije bio taj nivo kao što je danas. Nema ništa, dve prodavnice u mestu, kaldrma, moji su bili zemljoradnici, nisu mogli da dozvole da odem, jer mi je stariji brat išao u školu u Zemunu, učio zanat. Ja sam morao da budem taj koji sve radi oko kuće. Tako da, teška srca me je pustio".

Vi ste želeli da idete?
"Pa vidite, nisam ni ja bio svestan - kako ja sad idem golman da budem, kad ja nisam golman? Ja sam kôbajagi branio u školi i sve to. Pa, onda sam rekao, ako ovi kažu da možda nešto znam, odoh ja. Jako sam brzo napredovao tamo. Imao sam i dobre trenere, bio je uzoran klub, klub na nivou, bio je tamo onaj čuveni Hugo Ruševljanin. Uzeo me pod svoje, dao neke smernice, šta je dobro za mene, šta nije. On je bio sve i svja tamo, i direktor, i predsednik, šta god hoćeš. Neki saveti su mi pomogli, pa je čak doveo i Acu Kozlinu, čuli ste za njega, on je bio u Hajduku, pa u Nemačkoj, tamo je završio te licence. Doneo je neke idejne stvari iz Nemačke, koje mi je pokazivao, tako da sam brzo učio i napredovao".

To što je klub išao po okolnim selima, pokazuje kako se nekad razmišljalo...
"To danas više nemaš. Neće ti Vojvodina doći da vidi je li ima ovde u Fruškogorcu neki igrač".

MILAN ŽIVADINOVIĆ PRVA KONEKCIJA SA ZVEZDOM

A verovatno bi nabasali na nekog?
"Nabasali bi, odmah bih im ja preporučio igrača - vodi ga. Ali onda je to bilo sasvim drugačije vreme. Gde ćeš da ideš iz sela? Kao klinac nisam nigde išao iz Krčedina, bio mi je to prvi put da idem u Novi Sad. Nismo ni znali gde je Novi Sad. Selo je bilo uvučeno u sebe, ne samo ovo, nego sva sela. Nemaš prevoza, nemaš ništa. Ako negde ideš, za Beograd ili za Novi Sad, imao si voz u Beškoj. Znam da je moja majka išla kod roditelja u Batajnicu, pa deda vozi kolima, ona ide vozom, pa je sačekaju. Ali dobro, desilo se to, otišao sam, brzo napredovao, odigrao sam tri prvenstva, igrao i za tu reprezentaciju, napravio dobru odskočnu dasku i onda su počeli da se interesuju. Pomogao mi je i Milan Živadinović, on je bio jedan od pomoćnika u Novom Sadu. Rekao je da me Zvezda prati, da hoće da me dovede".

Znači on je bio prva konekcija sa Zvezdom?
"Otprilike. Živa se bio vratio iz Nemačke i počeo da radi kao trener. On mi je prvi rekao za Zvezdu, ali posle, kad sam vraćao film, setim se da sam video ja tu i Boru Kostića i Stevu Ostovića, i Đorića. Puno ljudi iz Zvezde gledalo naše utakmice. Oni su za nas bili idoli. Prekinuli su da igraju i postali skauti. Borovnica je došao iz Vojvodine, Jurišić iz Vojvodine, Jovin iz Vojvodine, ja iz Vojvodine, Šestić iz Vojvodine. Vojvodina je bila ta neka baza gde su oni išli i gledali klince. I svi smo mi neki doprinos dali u Zvezdi. Teška srca me je Novi Sad pustio 1977. godine, imao sam još godinu dana ugovor. Ne znam, ne mogu da tvrdim, verovatno su dobili nešto para... Pisalo je sutradan u novinama - ko je taj Ljukovčan? Izašlo u Novostima na pola strane... I ja dođem u Zvezdu, šta ćeš… Eto tako se završi ta avantura u Novom Sadu. Bilo je lepo, bilo je uspešno".

Živan mnogo lepe uspomene nosi iz "srpske Atine", jedino je ostala žal što izuzetno kvalitetan tim nije uspeo da se izbori za ulazak u tadašnju Prvu ligu.
"Stalno smo bili drugi, treći, i nikad nismo ušli u Prvu ligu. A mogli smo, imali smo prilike. Rado se sećam svega što se dešavalo. Žao mi je što imam slab kontakt sa tim klubom. Zvali su me da mi daju zahvalnicu za doprinos Novom Sadu. Mislim da sam dosta dao, ali u to vreme nije bilo ni fotoreportera, nije bilo ništa, možda imam jednu sliku. Tad sam tamo upoznao jednog stvarno velikog fudbalera, koji je igrao sa mnom - to je bio Josip Pirmajer. On se vratio iz Francuske, pošto mu je supruga iz Novog Sada, imali su tu stan. On je iz Srbobrana i došao je da igra za nas. Imao sam priliku godinu i po dana da igram sa njim. Bilo je tu igrača. Pomenuo sam Jovina, Bekvalac je otišao u Vojvodinu, Adžić isto tako, Pantelić, Filipović... Svi su iz Novog Sada otišli u Prvu ligu za godinu dana, 1978-79. godine. Ozbiljna ekipa, šteta što nismo ušli u najviši rang takmičenja. Osijek je jedne godine ušao za jedan bod ispred nas. A u Osijeku Grnja, Lukačević, Čordaš, Dujković branio, Cole Janković igra desno krilo. Odeš u Osijek - 25.000 ljudi. I mi dobijemo tamo sa 4:2. U revanšu oni nas dobiju na Detelinari sa 2:1, tri kola pred kraj naprave tu neku razliku i plasiraju se u Prvu ligu. Nisi znao koji je tim bolji u Drugoj ligi. Čak i onaj Merkator, što je bio u Ljubljani, ako mu uzmeš bod - znate šta je to. Leotar iz Trebinja, pa bio je Spartak, pa Proleter iz Zrenjanina. Pa u Zagreb ideš i igraš sa Zagrebom... Lepo vreme. Volim da spomenem to, nije bilo nikakvih finansija tu. Ja sam to presekao i rekao: Okej, nema finansija. Živiš kao kralj, ali nemaš ti ništa tu da da ostaviš sa strane, da bi mogao nešto da investiraš"
.

PRELOMI PRSTIJU I RUKE

Prve dve godine u Zvezdi ste pomalo branili?
"Pomalo sam branio, evo zašto (pokazuje na iskrivljeni prst na ruci). Igramo 1977. godine prijateljsku protiv Radničkog iz Novog Beograda, mi koji treba da počnemo prvenstvo. Vodimo, 9:0 je za Zvezdu, to je bio četvrtak, a mi trebalo da počnemo prvenstvo u nedelju. I skoro gotova utakmica, jedna lopta, ide onako... Ja sam bliži, bacim se, i onaj sa druge strane ukliza. Ne znam zašto je čovek uklizao... Kad je ustao, stane mi kramponom ovde. I tri meseca u banju. Posle banje dva i po meseca ovde kod kuće, i evo kakav mi je prst ostao, vidite. Ali dobro, šta da radiš, to je sve sastavni deo posla. Pa, vidi ovaj kako stoji (pokazuje na drugi prst). E, to smo igrali u Australiji, i ja odbranim, kako bacim loptu, ovaj prst ode ovamo. I gotovo, šta ću, izađem na poluvremenu. Gojko Zec pita šta je, ja reko prst... Evo vidite kako izgleda sada. A ovaj treći ni nemam, otkad sam bio klinac, to mi je brat odsekao. Ovaj, vidiš (pokazuje na treći prst, kojeg gotovo nema). Kad sam imao tri godine, a on osam, odsekao mi na neku sečku. Nema veze, nikad nisam osetio neku nelagodnost, da ne mogu da branim ili šta ti ja znam. Doduše, stalno sam morao da stavim daščicu, umelo je da bude bolno".

Znači nije se radilo o periodu prilagođavanja, već o nesrećnom trenutku...
"Ne, ne, ne. Tri i po meseca pauze, pa me posle ubaci u igru, pa me vrati na klupu, ubaci, pa me vrati. Tako je bilo do 1979. godine. Nakon toga teram sve do 1981, kad sam polomio ruku na treningu".

“NE ZNAM DA LI SU NAS ZABORAVILI ILI NIJE BIO INTERES DA SE PRIČA”

Da pomenemo malo tu generaciju koja je dogurala do finala Kupa UEFA. Nekako je ostala dosta u zapećku sve ove godine. Čak se više pričalo o ekipi koja je došla do polufinala Kupa šampiona, onoj Miljanovoj što je izgubila od Panatinaikosa 1971. godine...
"Ne znam, možda je bio stav iz Zvezde takav, da li su nas zaboravili ili nije bio interes da se priča - ne znam. Ovako, kad pričaš s narodom, uglavnom govore - vi ste najbolja generacija koja je postojala. Nažalost, to niko ne ceni. Da bi nas pre možda dve godine, ili ne znam koliko, sve pozvali i uvažili to što smo igrali finale Kupa UEFA. I to je to. Sam taj uspeh mnogo je važniji od svega što će posle doći".

To govorite zbog protivnika sa kojima ste igrali?
"I zbog protivnika i zbog načina igre i i zbog finansija koje nismo imali. Možda je Zvezda imala mnogo para, ali mi igrači to nismo znali. Nije bilo to toliko vrednovano. Recimo, koliko su dobili za osvajanje Kupa šampiona... Ja se ne sećam da smo dobili jedan dinar za nešto. Dobili smo verovatno, ali to je bilo sve u sklopu osnovne zarade i 'teraj Mile'. Moja generacija - 1952, 1953, 1955, 1956. i možda 1957. godište - mi smo igrali iz ljubavi. Imali smo u toj ljubavi i neke finansijske dobiti, formirali se kao ličnosti, svi smo osnovali familije, dobili decu. To je sve išlo redovnim putem. Bilo je i ružnog i lepog, bilo je lepih utakmica, bilo i ružnih utakmica, puno navijača koji su u to vreme mnogo cenili to što radimo. Mi smo bili zahvalni, možda se nekom nisam sviđao, bože moj".

“IMAO SAM OSEĆAJ DA ME NAVIJAČI ZVEZDE VOLE, DA ME CENE”

Čini se da ste navijačima bili jedan od miljenika?
"Imao sam osećaj da me vole, da me cene, što je najbitnije Ja nisam bio, kako bih rekao, neka velika atrakcija. Znao sam kad treba da podignem navijače. A tu njihovu ljubav osetio sam tek kad sam završio karijeru. Tada sam shvatio koliko su ljudi sa uvažavanjem gledali i pratili to što sam radio. Odavali su mi poštovanje. Opet naglašavam, moja karijera nije bila "vau", moja karijera je bila skromna".

Možda ste i vi malo skromni, ima vas u jednoj pesmici sa stadiona, ima vas na filmu...
"Pa dobro, ima nešto, ali što se mene tiče, ja imam jednu skromnu karijeru. Meni je bilo bitno da imam porodicu. Otišao sam iz sela, kad bih nešto skromno napravio, da imam u Beogradu - tako sam razmišljao. Nisam znao od čega bih posle fudbala mogao da živim. Da se ne lažemo, 50 odsto bivših igrača živi od penzije. Ja sam mislio, porodica, deca, da imam svoj kutak. Srećom, supruga je iz Novog Sada, pa i ona ima svoje... Na kraju sam poželeo da se vratim, da napravim nešto u Krčedinu, skromno, lepo. Otišao, prošao sve i vratio se. Evo, hvala bogu, supruga i ja već četvrta godina kako smo u ovde u selu. Nalazimo mir za sebe. Čuvam ovo malo zdravlja što je ostalo. Jedna ćerka u Beogradu, druga u Novom Sadu, petoro unučića. Mislim da ne može da bude lepše. Ja sam ispunjen samim tim što sam to nešto skromno napravio i što sam došao ovde da legnem kad hoću, ustanem kad hoću, da idem gde hoću, da nemam nikakav pritisak. Mislim da osobama mojih godina sad to pripada. Dokle bog da, teramo i gotovo".

“NAPUNIŠ 65 GODINA I DOVIĐENJA, NIKO SE NIJE OKRENUO ZA MNOM”

Kao čovek koji je sve dao Zvezdi ima osećaj ogromne pripadnosti klubu.
"Imam ovu kuću ovde, i imam kuću u Zvezdi. Mada, kad odeš u penziju, kao ja 2019. godine, izbrišu te kao gumicom, kao da te nikad nije ni bilo, zdravo i doviđenja. Tu mogu da budem malo… ne da budem ljut, nego da jednostavno pitam zašto je to tako? Ja sam u Zvezdi bio 18 i po godina, imam 18 godina radnog staža. Poslednjih 11 godina radio sam kao trener golmana u omladinskom pogonu. Taj Marko Dmitrović je prošao kroz moje ruke - reprezentativac. I taj Rajković je prošao kroz moje ruke - reprezentativac. I Manojlović je prošao kroz moje ruke - reprezentativac. Bio sam učesnik u njihovom pravljenju ličnosti. To niko nije znao da ceni. Napuniš 65 godina, doviđenja, niko se nije okrenuo za mnom. Uvažavaju i sve to, ali nije bilo nikog da se seti - ideš u penziju, evo ti olovka, upaljač, za uspomenu. Nekad je bilo tih ispraćaja... Možda to sad nije trend, da se ispraćaju Šestić, Ljukovčan, Borovnica, Jovin, Blagojević... Tu su ljudi iz kluba trebali da budu malo džentlmeni".

Pamtite i one teške dane u Zvezdi, možda i najteže u istoriji kluba?
"Dešavalo se da radimo po sedam meseci bez plate. Pa se promeni, pa kažu - imate šest meseci minimalac. Ukinu nam premije, nema ništa, a mi smo to sve trpeli. Sam sebe sam finansirao da bih nekom pomagao".

Zato i jeste legenda...
"Da li sam ja legenda ili nisam... Nisam nikad voleo da pričam na taj način. Ponavljam, moja karijera je bila skromna, teška, preteška, sa tri teška preloma ruke, prstiju, svega i svačega. I niko se ne bi vratio, recimo 1981. godine, kad sam slomio lakat. Ja sam se vratio. Idi tamo na pozajmicu, idi ovamo..."

“ONAJ DERBI JE BIO PRAZNIK, NA PARTIZANOV STADION IŠLI PEŠKE PORED JUŽNE TRIBINE”

Ispričali ste jednom prilikom, odigrali ste 12 derbija, samo jedan izgubili. Je li vam neki posebno ostao u pamćenju od tih 12?
"Igrati derbije sa Partizanom, to je bio praznik. Mi smo na stadion Partizana išli peške. Sa stadiona Zvezde, pored južne tribine, dole se išlo na istok, preko stepenica. Mi nismo imali nikada problema što se tiče toga. Jesu dobacivali, a posle utakmice, 'bravo, legendo, što nisi kod nas?’ Znači, sve pozitivno. Ja imam drugare koji navijaju za Partizan. Mi se nismo razdvajali, ali kad smo na utakmici, to je bilo nešto drugo, borba. Meni je ovo vreme nepojmljivo. Zašto je to tako, nemam pojma. Nekad sam voleo da idem javnim prevozom sa suprugom i dvoje dece, idemo u Knez Mihailovu da pojedemo sladoled i svratimo negde u kafić, da ona i ja popijemo kafu. Nisi imao problem ni od partizanovaca, niti od zvezdaša. To je bilo nešto najlepše. Mi uopšte nismo pridavali pažnje tome da bi moglo nešto da se desi, iako su nas svi svuda prepoznavali. Zvezdini, Partizanovi navijači 'gde si, legendo, šta se radi". 'Evo malo šetamo, idemo na piće'. I to je to. Onaj derbi, to je bio praznik, znalo se da to donosi neku istoriju klubu za koji igraš. Ako pobediš, piše se i tvoje ime, da si igrao, da si pobedio. Znači učestvuješ u nečemu velikom. Nismo mi bili možda ni svesni. Jesmo bili svesni derbija, velikog broja navijača; uvek si težio da daš najviše. Međutim, nije se mnogo razlikovala utakmica Partizan - Zvezda ili Zvezda - Osijek. Isti je pritisak bio, moraš da pobediš. Uvek je bilo - moraš da pobediš. Da, imao sam tu sreću, 11 ili 12 derbija, ne znam koliko sam igrao. Samo jednom su nas pobedili i to je bio decembar, neke tamo godine, pobedili su nas sa 3:1. Bila bljuzgavica, kiša, sneg, Moca mi dao dva gola. I jedan, valjda, Trifunović. Tako da lepe uspomene vezujem za derbi. Ne samo ja, pretpostavljam i ovi moji koji su igrali.

Derbi danas?
"Ova deca sad što igraju, svaka čast, ali više bih voleo da ima naše dece, iz Srbije, jer derbi bez njih nema čar. Ne može šest stranaca da oseti šta je derbi. Bilo da je iz Zvezde ili iz Partizana. Nijedan stranac koji igra u Zvezdi ili Partizanu nema pripadnost klubu. On je došao tu na godinu ili dve dana, toliko para, doviđenja, hvala i kraj. Samim tim ni institucija derbija nije kakva treba da bude".

A kako to da vratimo? Svi smo željni toga.
"Teško. Teško to može da se vrati. Možeš da vratiš kad ti igraju Džajić, Mitić, Piksi Stojković, svi naši... Jedini stranac kojeg imaš - Belodedić. A i on je naš. Onda derbi ima težinu, sad derbi nema nikakvu težinu. Nije to više... Ovo je sad samo na papiru derbi. Nekad bilo, sad se prepričava. Da sam odigrao i samo jednu utakmicu protiv Partizana, bio bih presrećan".

„U TUNELU PRED BAJERN SU MI REKLI DA NE BRANIM“

Ostalo je nejasno zašto niste branili protiv Bajerna 1979. godine, iako ste bili standardni.
„Izašao sam dole na utakmicu i u tunelu su mi rekli da ne branim ja, da brani, ne znam tačno ko je bio. Došlo je do izmene, ne braniš ti, brani ovaj drugi. Branio sam celu 1980. godinu, 1979. od jula do decembra, sve sam branio. Bilo je nekih nelogičnih stvari, ali nikada nisam želeo to da čačkam. Prihvatio sam da je to tako trebalo da bude i gotova stvar. Nisam bio taj koji se ljutio. Je l’ rekao tako? Evo brate, teraj... Prošao dan i kraj“.

Znači bili ste zdravi?
„Kako nisam. Bio sam pozivan za reprezentaciju, na dve-tri utakmice sam bio rezerva. Igrali smo u Italiji, sa 0:2 smo izgubili, to su bile kvalifikacije. Tokom 1979. sam bio pozivan, a već krajem 1980. sam branio, ja to zovem slavaroške utakmice za reprezentaciju. Ali to je bila čast. Igrači iz cele Jugoslavije, gde dođe 14 igrača i dva golmana. To je bilo sve. Danas Piksi nek nađe 14 igrača i dva golmana, ne može. To mora da bude 25-26, četiri golmana. Da li su adekvatni ili nisu, ne ulazim u to, podržavam sve što Piksi radi. Onda ući u reprezentaciju Jugoslavije, gde imaš golmana Hajduka, Dinama, Veleža. Sve vrhunski golmani, a tebe zove među dva. Sam poziv za reprezentaciju je bio uspeh, a još da braniš... Je l’ slavaroška? Nema veze, grb nosiš ovde, pevaš himnu. Vremena se menjaju, ja sam sa onim vremenom bio zadovoljan“.

Da li ste bili starter na Poljudu 1980. godine, kada su javili da je Tito umro?
„Jesam, jesam. Bio je 40 i neki minut. Mislim, to nikad ne možeš da zaboraviš. Znam da nismo išli sa surčinskog aerodroma, nego smo išli sa aerodroma iz Batajnice. Sad, da li je to neko znao pre toga da će se to desiti, da l’ su taj moment iskoristili da se prekine utakmica, pa one sekvence sa utakmice ’Druže Tito, mi ti se kunemo’, kad smo bili svi na centru“...“

Deluje kao da je režirano...
„Mi nismo ništa znali, niti razmišljali o tome. Znalo se da je bolestan, znalo se to. Mi smo igrali utakmicu normalno, bilo je 1:0, pa 1:1, onda je onaj prekinuo utakmicu i usledilo je ono što znate. Tu neki plaču, peva stadion. Otišli smo u svlačionicu, obukli se, odveli nas na aerodrom. Navodno, zatvoren vazdušni prostor, ali mi možemo da poletimo na Batajnicu. To ne možeš nikad da zaboraviš. Da li biste se nekad setili imena Antes Skataretiko? Govori vam predsednik organizacionog komiteta Mediteranskih igara Ante Skataretiko. To mi je ostalo urezano u sećenju. I on kaže - umro je drug Tito. Eto ti, ostane ti u sećanju, čovek, da vežbam svaki dan, ne bih mu ime zapamtio. To su detalji, bilo je takvo vreme, bilo je tuge, svega i svačega“.

Je l’ to bila iskrena tuga?
"Mislim da je bila iskrena reakcija svih. Više je bila iskrena reakcija igrača Hajduka, nego igrača Zvezda. Verujte mi, sećam se jako dobro tih detalja. Ništa, to se završilo, mi otišli kući“.

A to po povratku, je li pamtite taj ambijent, atmosfera, je li bilo zabrinutosti neke?
„Ne, obično imamo slobodan dan posle utakmice, normalno se treniralo, jeste se pričalo, ali nismo bili posle učesnici ničega što bi bilo vezano za to. Jedino što smo tri nedelje kasnije odigrali ponovljenu utakmicu, mislim 31. maja, pobedili smo sa 3:1“.

Ruku ste polomili 1981. na treningu, zato niste branili protiv Intera u četvrtinalu Kupa šampiona?
"Tako je. Danas dođemo, juče bilo 20 stepeni, 10. januar, nema snega, nema ništa. Ujutru padne ovoliko snega i zamrzne. Bacim se, upadne u rupu ceo lakat i ode. Brzo sam se vratio".

Pre toga ste imali čak tri pozajmice, je li tako?
"Posle loma ruke, počeo sam da branim 1981. u jesen, ne znam koliko utakmica, pa su počeli da pričaju, 'ne može', ovo ono... A ja bio kandidat za reprezentaciju, išao na pripreme u Split za Svetsko prvenstvo u Španiji. Kad sam se oporavio i počeo da branim, zove Miljan nas koji nismo igrali. Znam da sam bio ja, Šurjak, bilo nas je 12-13 igrača u hotelu Lav, 1981. u zimu. To je pet-šest meseci pred početak Mundijala. Pošto nismo imali dovoljno utakmica, da budemo tamo. Tamo sam imao priliku da radim sa Krešićem. On je bio priključen. Na kraju, posle toga, kažem ja u klubu - pustite vi mene da idem, ja da slušam ovo kako ne mogu - neću. Ne zavisim od vas, ne zavisite vi od mene. I odem u Zaječar šest meseci, da im pokažem da mogu, stvarno nisam imao više nikakvih problema. Jeste mi ostala kriva ruka malo, ali sam ja to u Igalu na terapijama sve uspešno sanirao. I od onda do dana današnjeg nisam imao nikakav problem. U Zaječaru sam branio fenomenalno, da bi mi rekli da ću da se vratim u Zvezdu. Hoće, neće, dođu iz Pelistera, pitaju - hoćeš da dođeš kod nas? Ja reko, idite u klub, pitajte. Oni kao da su jedva dočekali, jer su bili nekog drugog doveli".

“DA SU MI DALI DA IGRAM PRVU LIGU ODMAH BI OTIŠAO U HAJDUK”

Nisu vam davali da igrate u Prvoj ligi?
"Baš tako, nisu mi dali da igram Prvu ligu. Da jesu, odmah bih otišao u Hajduk, bili su kući kod mene ljudi iz Hajduka. I sa Dinamom sam isto imao kontakte, ali mi nisu dali, samo kažu - možeš da igraš Drugu ligu".

To je bilo malo sebično od strane kluba?
"Pa, da li je bilo sebično ili nije, nema veze. Meni je bilo ovo super. I finansijski odlično. Nisu to bile nekene znam kakve pare, ali su bile takve da su mi rekli u Zvezdi - ti više zarađuješ u Pelisteru nego što mi imamo u Zvezdi. Meni je bilo da supruga, deca i ja živimo lepo, ostalo mi nije bitno. Znao sam da će to jednom proći. Daj sad da živimo taj život. Je l’ hoćeš da ideš u Španiju sa decom - ideš u Španiju sa decom. Hoćete na Kipar - idite na Kipar. Ja kad mogu - idem. Hteo sam da iskoristimo taj život što nam se pruža. Sad kad sabereš, pružena nam je neka lepota života, u to vreme, spram drugih ljudi. Verovatno sam zarađivao tri-četiri puta više nego neko drugi, ne znam s kim da se uporedim. I to smo gledali da iskoristimo".

Posle toga odlazak u Budućnost, koja je bila u Prvoj ligi...
"Jeste. Pokojni generalni sekretar FSJ Bata Bulatović je tada bio direktor Budućnosti. Imao je jako dobar kontakt sa Gojkom Zecom. Gojko me zvao i rekao da se vraćam 1983. godine, pre Budućnosti. Vraćaš se 100 posto, ja preuzimam ponovo ekipu. Međutim, nema ga danas, sutra, prekosutra... Konačno zovne jedan dan i kaže: doveli su Tomislava Ivkovića iz Vinkovaca, iako sam bio izričito protiv toga, hteo sam tebe da vratim. Pita me tad: Hoćete da idete u Podgoricu? Dobićete to, to i to - stan, imate premije, godinu dana tamo i završeno. I ja odem, odbranim fenomenalne utakmice. Celo prvenstvo, mislim da samo jednu nisam branio. Budućnost je jako lepo igrala, i onda su bili prisiljeni da me vrate. Ponovo sam bio u Zvezdi od 1984, debitovao po drugi put posle ne znam koliko utakmica, i dok nisam otišao u Fenerbahče, niko me nije skinuo sa gola".

“NA KOŠEVU PRESKAČE ČOVEK I NOSI BUKET CVEĆA – MI MORAMO DA TI SE ODUŽIMO”

Kakvo je sećanje na čuveno prvenstvo 1985/1986. sa ove distance, to Šajberovo kolo?
"U tom momentu niko ništa nije znao. Da li je neko znao sa strane, pojma nemam. Mi smo kolo pred kraj igrali sa Prištinom kod kuće. Na jedvite jade smo pobedili sa 2:1. Imali smo jedan gol više od Partizana. Pa je onda bilo, ko da više golova u poslednjem kolu. Mi igramo u Sarajevu poslednju utakmicu, a Partizan sa Željezničarom. Mi počnemo, oni počnu kasnije. Završi se utakmica u Sarajevu sa 4:0. Nama niko pred utakmicu nije rekao, vi ćete pobediti sa jedan, dva, tri ili četiri, oni će vas pustiti... Niko. Stopostotna šansa za njih - ja odbranim, mi u kontri, damo im gol. Mislim da je Milko Đurovski dao tri komada. Oni prave šanse, navaljuju, mi u kontri 2:0, 3:0, 4:0. Partizan je dao četvrti gol kada je ovde već bilo gotovo. Uglavnom, to mi je bila poslednja utakmica u Zvezdi, posle sam otišao u Fenerbahče. Po čemu se još sećam te utakmice... Na Koševu 40.000 ljudi i jedan navijač preskače ogradu, nosi veliki buket cveća. Trči prema meni, vija ga 20 policajaca... Ja reko: Pustite ga! On došao i kaže policajcima - Živan igra danas poslednju utakmicu, mi moramo da se odužimo, Delije sever. Dade mi cveće, izgrli me, izljubi me, i vrati se čovek, preskoči ponovo tribinu. Kaže mi posle policajac: au Ljukovčane, koliko oni tebe vole".

Fenerbahče se tada pojavio kao druga opcija, zar ne?
Prvo sam imao PAOK. Međutim, PAOK nije ispoštovao. Ja sam bio kôbajagi sebi menadžer. Bio samo neki Grk prevodilac. Ja sam rekao - toliko para za dve godine, imam stan, imam školu za decu, vrtić. Sve je dogovoreno, para toliko i toliko, čim dođem da mi se daju sve pare odmah. On zove dan pre nego što je trebalo da idem u Solun, kaže predsednik može da plati pola sad, pola u decembru. Reko, ja ne dolazim. I ne odem u PAOK. Posle mi je Branko Stanković, ja ga zovem deda, rekao - da dođeš kod mene u Fenerbahče, daćemo ti 100.000 više. Nemaš menadžera, nemaš ništa, potpišeš, odigraš korektno dve godine. Mogao sam da ostanem još u Istanbulu".

“PRVI MEČ U TURSKOJ IGRAO SAM NA TUCANIKU, PET DANA SAM SKIDAO KRASTE” 

Rekli ste u Fener vas je pozvao Branko Stanković. Kako pamtite taj period u Turskoj, s obzirom da je njihova liga bila tek u povoju, ni blizu današnjeg nivoa?
„Ma kakav nivo, to je bila katastrofa. Sreća pa sam poneo iz Beograda jedan Zvezdin golmanski dres, ne bih imao u čemu da branim prve utakmice. Nije to ranije moglo tek tako da se kupi. Samo su mi preko crveno-belog grba prišili Fenerov“. 

A kako biste poredili u to vreme turski i jugoslovenski fudbal?
„Mislim da smo mi bili kvalitetniji igrači, a što se tiče infrastrukture - tamo su bila dva-tri stadiona, kod nas je bilo lepših stadion sa travom. Infrastruktura im je bila nula. Recimo, ja sam prvu utakmicu odigrao na onom, nije šljaka, nego tucanik, beli sitni kamen. U Dijarbakiru, to je bila prva utakmica. Na sreću nismo izgubili, ali sam pet dana skidao kraste. Tad je bila manija da uzimaju golmane iz Srbije. Tamo bio Zalad, ja, Đurković, Simović, koji je već bio godinu dana pre mene, pa je stekao neki status. Bio je neki Halidović, dečko iz Novog Pazara. Posle je došao i Steva Mićić, koji je branio u Mačvi i Radu“.

Generalno je dosta naših igrača išlo tamo, a i trenera...
„Kad sam otišao tamo, ja sam zatekao Dušana Pešića iz Kruševca, on je iz Hajduka došao. Bio je Abid Kovačević, Dževad Prekazi je igrao za Galatasaraj. Pokojni Vorotović je bio u Sarijeru. Posle je došao Krmpota, igrao je za Altaj, Ješić je igrao isto za Altaj. Bilo je puno naših igrača, mi smo za klasu odskakali. Imaš jednog ili dva srpska igrača, ostalo, njih 15, sve Turci. Njihov fudbal je tad nerazvijen. Ali lepe uspomene me vežu i za to vreme“.

“DRŽAO SAM KAFIĆ REMI, KULTNO MESTO DEVEDESETIH GODINA”

Sa Muslinom i StojanovićemSa Muslinom i Stojanovićem

Bili ste dobri u Feneru?
„Korektno sam odradio posao, kad bih merio od 1 do 10, bio sam na 7,5 do 8. Taj kvalitet sam pokazao, oni su to znali da cene, ispoštovali su me, što je bilo jako važno u to vreme. To se nije znalo niko pije, ni ko plaća, ali su ispoštovali sve, od mene do porodice. Nakon dve godine su mi ponudili njihov pasoš, što sam odbio. Supruga i deca, da li su hteli da se vrate, da li nisu... Mogao sam ja da odem u bilo koji drugi klub. Međutim, imao sam 34 godine, šta ću, kako ću, razmišljao sam da nešto investiram i mi se vratimo kući. I onda odem, zvao me Džaja, sedam dana sedim tamo kao malo dete - dođi sutra, dođi prekosutra. Doći ćeš, vratićeš se, međutim, do toga nije došlo. Zove me pokojni Ilija Petković, i kaže, hajde, dođi, Zec je bio trener u OFK Beogradu. Kaže, poslao me Zeka, hoćeš da dođeš kod nas? Jer me video Petko, koji je dan pre bio kod Džaje, tražio neke igrače. Pita me šta je? Nemam pojma, rekli mi da čekam. Kaže Petko: Zeka mi rekao da te pitam da li hoćeš da dođeš u OFK Beograd, jedno godinu dana, malo da braniš i da nekoga počnemo da učimo da bude golman. I ja odem tamo. Dogovorimo se, ostanem kod njih godinu dana, branio sam. Nisam prvo hteo, međutim, stvorila se ta mogućnost da radim i kao trener. Odbranio sam tri četvrtine prvenstva, nismo ušli u ligu. Bio sam tamo godinu i po dana, korektno sve, super. Tako da sam u Ofki završio karijeru. U međuvremenu sam napravio lep poslovni prostor na Banovom brdu, otvorio jedan kafić, piceriju i poslastičarnicu. Bilo je kultno mesto za te devedesete godine. To je bilo čudo. Remi se zvao. Dolazili su tu svi, od glumaca, pevača, pevačica, manekena, manekenki. Ceo krem je dolazio, bilo je stvarno lepo mesto. To smo mi držali sveukupno 14 godina“.

Dugo ste bili ugostitelj.
„Jesam, ali na pola toga me zvao Boško Đurovski, pošto je Radnički iz Obrenovca ušao u Prvu ligu. I Boško me zove da dođem da budem trener golmana tamo. Ja sam bio preokupiran, meni je ćerka igrala dobar tenis. Tad je bila juniorka, ali igrala sve, i Rolan Garos i Vimblodon, i Australiji, i u Americi, sve te turnire prošla, prvu kategoriju, drugu kategoriju, ja sam je vodio po Južnoj Americi. I u jednom periodu bila deseti junior na svetu. Međutim, ja koliko sam imao namenjeno za taj njen tenis - imao sam, u to vreme niko nije hteo da pomogne, i to sam prekinuo. Kad je trebalo stepenicu da se popne u profesionalce, tad nisam imao ničiju podršku, a nisam hteo da rizikujem ono što sam zaradio u karijeri. Možda sam pogrešio. Tog momenta je to za mene bila mačka u džaku. I tako je ona prekinula taj kontinuitet turnira. Vodio sam je posle bliže, u Rumuniju, gde ona osvoji turnir, otvoreno prvenstvo Rumunije, sa 15 godina. Otvoreno prvenstvo Slovenije. Sve okolo, da nam je tu, da možemo da idemo prevozom, da nije skupo, da imamo negde da prespavamo, jer je to bio veliki trošak. Igra finale, pa idemo u Francusku, igra finale i tako... Hajde, da kažem, gurali smo i onda smo rekli - stoj, ne može. Da ostane ono što sam ja zaradio, da ostanemo normalna familija, a ti - šta ćeš... Bila je godinu i po dana u Holandiji, živela je tamo, imala je trenera, menadžera, putovala je s njom po svetu, svuda, ali onda smo to prekinuli 2002. Rekli smo da više ne možemo da finansiramo. Trebalo je da prodam lokal, a taj lokal sam kupio. Taj lokal danas meni i supruzi daje stabilnost - izdajem ga, mi lepo živimo. Da sam ga prodao za tenis, taj lokal bi koštao godinu dana njenog tenisa i šta bi bilo - ništa. Da sam prodao stan, ne bismo imali gde da budemo. Da sam prodao ovu kuću koju sam napravio 1980. godine, ne bismo imali gde da budemo. Da prodajem stan u Novom Sadu - ne pada nam na pamet. Ovako smo ostali normalna familija, skromna, kao što sam uvek težio da budemo. Tako sam vaspitao decu i hvala bogu deca su sad svoji ljudi, imaju svoju decu i to ti je to“.

U REPREZENTACIJI SVETA SA MILKOM, HODLOM, ANČELOTIJEM, RUMENIGEOM…

Imali ste prilike da branite i za reprezentaciju sveta?
„Pa evo ti ovde, evo dođi da vidiš, evo ti je slika. Ovo ti je Nene, kapiten Benfike, Erikson, ja, ovo je onaj Stromberg, ovo je neki Makgraft koji je igrao za Aston Vilu, mislim da se ovaj zove Lopez, igrao za Porto, ovo je Milko Đurovski, Vili van der Kerkhof, ovo je neki Džonston iz Seltika, ovo je Glen Hodl, kapiten reprezentacije Engleske. Tu fale Ančeloti, Rumenige, Kalc, neki Rigeti, igrao za Romu, i bila su dva Brazilca. Ne znam, ne mogu da se setim koji su. Ovo mi je neko poslao sliku“.

A dresovi kao Boka Juniors?
„Ne znam, uglavnom ja i Milko smo bili najsrećniji kad se utakmica završila, dali nam opremu. Tada ti nisi kod nas mogao da kupiš dres, gaće, štucne, rukavice... Odemo tamo, bismo bili sedam dana, 1986. godine. To je bila neka godišnjica kanadske reprezentacije, u Torontu. Pun stadion, veliki stadion. Milko je tada dao dva gola. Mi smo prvo otišli iz Beograda u London, tamo nas je sačekao Hodl i njegov neki agent. Dao nam je pare – ovo vam je zato što ste došli, ovo vam je za nastup, a kad odete tamo u hotel dobićete još novca. U hotelu imate doručak i spavanje, i dobićete plus pare da jedete gde hoćete, nema organizovano. Trening u ponedeljak u 15 časova, nalazimo se ispred recepcije i idemo da treniramo. Tada smo se svi skupili, jedan trening, i mislim da je u četvrtak bila ta utakmica. Moja ekipa pobedila sa 2:1. Neki kažu da je to bila svetska selekcija, drugi da je to evropska selekcija.“

Ko je to organizovao, ko vas je pozvao, pošto su baš zvučna imena?
„Ne znam zaista, da li iz Uefe ili Fife došao je poziv da idemo za neku selekciju da igramo. Ja sam prvo razmišljao - gde ću ja... Ali te 1985. godine bio sam proglašen za fudbalera godine u Jugoslaviji, valjda su me zato zvali".

U vaše vreme nije se moglo pre 28. godine u inostranstvo, danas se ide sa 18-19, pa i ranije. Koliko je vama odmoglo to što ste imali ta ograničenja?
"Meni je žao što nisam mogao da odem kad sam imao 26 godina. Nego odem u 32. Danas odigraš jedan derbi, odigraš Ligu šampiona, debituješ za reprezentaciju i već ti je cena 10.000.000. Poštujem sve, cenim kvalitet i talenat, ali nemojte mi sad izmišljati da dete koje ima 17 godina vredi 10.000.000?! Pa izvinite, nisam siguran".

Kako gledate na ove sadašnje rezultate Crvene zvezde, kontinuitet titula i rezultate u Evropi?
“Veliki uspesi. Četiri godine igraš Ligu šampiona. Sa tim ne mogu da se pohvale ni mnogo veći klubovi u Evropi. Nekad uđu, nekad ne uđu. Ali ovo što Zvezda radi mislim da je odlično. Radujem se što su napravili infrastrukturu na stadionu, radujem se što su napravili izuzetne uslove u omladinskom pogonu, vidim da ima jako kvalitetnih trenera, i što je za mene najbitnije, Zvezda stvara igrače. U poslednjih, da ne preteram, pet-šest godina, Zvezda je inkasirala velike pare za svoje igrače iz omladinskog pogona. Nastavlja se taj trend, što je dobro, samim tim klub funkcioniše. Zvezda može sama sebe da izdržava. I zato onda ne treba da čudi što je jedan Korejac (In Bom Hvan, prim. aut.) koji je otišao u Fajenord, plaćen pet i po miliona. Ima pametnih ljudi u Zvezdi, pa uzmu osam - znači ostalo je dva i po. Dobra politika. Terzić radi dobar posao. Ima moju podršku, i dok tako traje, imaće je, čim ne bude tako bilo ja ću biti prvi koji će reći - ovo ne valja. Sad imaju sve. Ne tražim rezultate u Ligi šampiona. Za mene kao razumnog čoveka, gledajući ekonomiju i sve ostalo, mislim da je fenomenalno što smo se mi uopšte plasiramo tamo, što zaradimo veliku svotu novca, koja Zvezdu drži u mirnoći, da može da kupi, da može da proda. Neka svake godine Zvezda uđe u grupnu fazu Lige šampiona i kažem - miran sam, upalim televizor i gledam, ako imam želju, odem na stadion da gledam”.

Pokušali su da naprave sad tim koji bi bio konkurentniji.
“Teško je da praviš tim kad 20 dana pre nego što počinje Liga šampiona dovedeš Silasa. Taj treba da bude ovde dva meseca, da on oseti atmosferu, da oseti Zvezdu, da oseti veličinu, da oseti navijače. On to ne može, onda ga baciš kao u bunar. Ako je kvalitet, on će eksplodirati, ali to se nikad još nije desilo. Izvini, Korejca smo čekali šest meseci da bi proigrao. Svaka mu čast, dobar igrač. Ne kažem ništa. Prvo su rekli - gde ste ovog doveli? Ali vidi se da ima kvalitet. On mora da se adaptira na život. Definitivno je tako. Ja odem u Istanbul - hoćemo ćevape, šiš ćevap, hoćemo jagnjetinu, svi znaju srpski, sve je isto kao nas. Ali Hvan dođe iz jednog kraja sveta na drugi”.

U prevodu, stvaranje tima treba da bude projekat, dugoročan proces...
“Mora tako. Ali u našem slučaju, čini mi se da se gleda na drugi način. Kupiš za dva miliona, pa ga prodaš za pet. E sad, treba potrefiti. Ovo sezone jesu dosta toga pogodili. Pratim fudbal, špansku ligu posebno. Gledam, zbog ovog mog malog, on je moje dete - Marko Dimitrović. Dođe mi kao sin. Ovde kad dođe, tako se i ponaša. Jer nema više ni oca ni majku, umrli su. On mene smatra za oca, moju suprugu za majku. Pomogli smo mu puno. Kada je potpisivao u Sevilji, tamo me je predstavio kao svog oca, sedeo sam u prvom redu“.

“MARKO DMITROVIĆ MI JE REKAO – DA NIJE BILO VAS, DANAS BIH RADIO KAO VODOINSTALATER U SUBOTICI”

Koliko ste radili s njim u Zvezdi?
“Četiri godine. On to zna da ceni”

On je jedan od onih koji se sam izborio za svoju karijeru.
“Pa 99 odsto, kad mu je bilo najpotrebnije, onda sam mu ja pomogao, i mi kao familija. Ja sam ga trenirao. To je ono vreme bez plate. Nije bilo, šta da se radi, kažu biće. Njemu Zvezda nema da plati stan, on odlazi. Ja kažem, ne ideš. On kaže tata je rekao da se vratim u Suboticu. Ne ideš! Ja te vodim kod mene kući! Ne zato što je on bio Marko Dmitrović. I druge sam ja isto tretirao tako, one koji su bili u klubu. U njemu sam video nešto drugo, video sam kvalitet, video sam momka koji želi, koji ima srce, koji hoće da uspe. To sam kod njega video, možda kod te druge dece nisam. I drugo dete bih ja primio kući kod mene da spava i da jede, da žena kuva i da izlazi sa mojom decom negde uveče, bez nekih velikih finansijskih davanja i svega toga. U dva navrata je bio kod mene, gde je pregurao to. On je između ostalog tad bio mladi reprezentativac Srbije, u tom momentu Zvezda ne može da mu obezbedi stan. Bilo je tako, pretpostavljam i sa Lukom Jovićem koji je sad taj kalibar igrača, mada je Luka mnogo mlađi od Marka, ali je isto bilo mučenje. To su iste muke. Tako da je Marko celog života nama zahvalan. On uvek kaže: da nije bilo vas, ja bih bio sad neki vodoinstalater u Subotici. Ali oseti se čovek koji hoće da napreduje, koji ima želju, koji vidi samo to. Kažem, nisam ja sad bogzna koliko zaslužan za njega, ali sam mu pomogao u onoj meri koliko mu je bilo potrebno da ima kontinuitet i da ga naučim neke stvari. On sad meni pošalje poruku - šta ovamo, šta onamo. Pratim, malo ga savetujem, pohvalim, pokudim. Svake godine se nađemo ovde kod mene, jedno prase ispečemo, dođe njegova sestra, njegov zet, njegova devojka, baka, drugovi njegovi, skupimo se tu, malo igramo fudbal, s ovim mojim unucima, ima ih koliko hoćeš. I tako napravimo svake godine druženje. Mislim da je on naš najbolji golman, nije imao sreću u Sevilji, koja je veliki klub, tamo se ne trpi greška. Nije napravio neku mnogo veliku grešku, ali je bilo previranje veliko u klubu. I to ga je koštalo, što je morao posle tri godine da ode, mada sve što je branio - za mene je branio fenomenalno. Evo ga sad brani u Leganesu, i to odlično”.

Mnogo je teško toj Zvezdinoj deci, pričamo o golmanima, da dođu do glavne uloge u seniorskom timu.
“Jeste. On je došao, recimo, na konto mene. Za to jedino može da mi kaže hvala. I on mi uvek to kaže, što je na konto mene potpisao profesionalni ugovor. Srećan sam što sam mu pomogao. Pomogao sam i drugoj deci. Ali ta deca se nikada nisu setila da pozovu, da kažu, zvali su me deda tamo, ‘Deda, hvala ti šta si mi pomogao’. Niko sem tog dečka. Recimo, auto koji ja vozim, ovaj napolju, to mi je on poklonio pre tri godine za Novu godinu. Supruga i ja zimi odemo u Novi Sad. Da ne moram da pravim troškove da grejem ovde, šta ja znam. Samo mi je tražio adresu. Tražio mi je pet dana pre toga i ličnu kartu, ja poslao ličnu kartu. Kaže siđi dole, došao ti je Deda Mraz. I da mi ključeve. Nisam čuo da se neko nekom na taj način zahvalio. Ali eto, ja kažem, hvala, nije morao ništa, nema nikakve obaveze. On sad, kad ga ja zovem, prvo pita: deda - da li tebi i mama Dušanki treba nešto? Ako ti nešto treba, odmah šaljem. Ne treba mi ništa. Da ti budeš zdrav i da braniš. A mi ovde životarimo u penziji. Imam jako lep odnos sa njim i on to poštuje, mi poštujemo, ova kuća kao da je njegova, može da ostane ovde koliko hoće. I pametan je momak, vrlo inteligentan. Počeo je da ulaže u neke stvari, ali mislim da ima namere da ostane u Španiji”.

A nekako se uvek ispostavi da Živan bude u pravu, sve što predvidi po pitanju dešavanja u Markovoj karijeri...
“On kaže meni, kako vi to znate? Kako znam? Gledam, pa nešto i vidim! On kad se ne smeje, ja znam da nije dobro. Čim ti nemaš osmeh na licu pred utakmicu, nisi u pravom elementu. Nisi za to. Zato ga ja uvek opominjem. Hoću da te vidim kad izlaziš pred kameru da se nasmeješ. Onda ja znam da je to za mene”, zaključio je priču za Mozzart Sport Živan Ljukovčan.


tagovi

Živan Ljukovčan80 GODINA VEČITIH

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara