""
""

PRELAZZI: Ne brinite ništa, Makelele se vratio

Vreme čitanja: 8min | ned. 22.01.17. | 10:30

Za one sa malo rasutijom pažnjom, valjda je dovoljno reći da je taj momak – okej, sada već muškarac u izvesnim godinama – oličenje borbenosti, hrabrosti, neustrašivosti, vrednoće, simbol i zaštitni znak čitave jedne pozicije na terenu bez koje se ne može zamisliti igra vodećih klubova, najbolji zadnji vezni prve decenije 21. veka, igrač zbog kojeg su originalni “Galaktikosi” Florentina Pereza predmet poruge, jer je samo njegovo odsustvo, odnosno teranje, od Madrida napravilo putujući cirkus, a ne tim koji po antonomaziji uliva strahopoštovanje

Sigurno će najviše biti onih koji će u meču na Enfildu, kojim se Liverpul, duga je sezona ali je verovatno tako, oprostio od titule, videti Karla Anćelotija.

Izabrane vesti

(Kad smo kod titule, na sajtu MOZZART Sporta biće i onih koji će kopirati tekst o tome da ove godine Liverpul “stvarno može” i s pravom se podsmehivati kratkovidom, nedotupavnom, suludo optimističnom kolumnisti. Pucajte, dakle.)

Istina je, Talijan koji je, po neskromnom mišljenju dolepotpisanog, ipak makar za onih nekoliko sedih dlaka iznad svih ostalih trenera u današnjem fudbalu, jeste naučio novog trenera Svonsija Pola Klementa manje-više svemu što je mogao.

I osetio se, u načinu na koji se velški klub branio u prvom poluvremenu, u načinu na koji su osetili krv i udarili pravu kontru s aromom Apenina za 2:3 i pobedu u subotnjem matineu, prizvuk Anćelotijeve škole fudbala, uz dodatak ostrvske borbenosti. To je odsustvo klasičnog sistema koji se postavlja a priori, već stalno prilagođavanje igračima i dešavanjima na terenu, uz kontrolu nad svlačionicom i motivisanje svojih pulena da daju i više nego što je ljudski; neki bi primetili da bi se fudbalska filozofija Karla Anćelotija može svesti na reči “harmonija” i “pobeda”, i ne bi bili daleko od istine.

Polu Klementu, uz Edija Houva najtalentovanijem stručnjaku u Premijer ligi, na kojeg zaista treba obratiti pažnju, imalo je od koga doći i pre nego što je, a nakon što ga je Hidink promovisao u trenere prvog tima, Anćeloti odlučio da ga uzme pod svoje.

Čovek koji je pre Svonsija samostalno vodio tek Derbi Kaunti, da bi po završetku te epizode ponovo otišao kod Karla i u Minhenu mu raznosio čunjeve i skidao mu fore, sin je nekadašnjeg, prerano preminulog povremenog engleskog reprezentativca Dejva Klementa (legendarni desni bek Kvins Park Rendžersa postaće poznatiji po tome što je bio jedan od prvih fudbalera koji se borio s depresijom i s depresijom se nije izborio, izvršivši samoubistvo kada je Pol imao svega deset godina), kao i stariji brat Nila Klementa, pouzdanog defanzivca Vest Broma.

Pa ni tu njegov pedigre ne prestaje, jer je očuh braće Klement, drugi muž njihove majke, bio Majk Keli, bivši golman koji je bio trener čuvara mreže i u engleskoj reprezentaciji i, za vakta Roja Hodžsona, u Liverpulu.

Bilo bi, dakle, vrlo lako i vrlo razumno pisati hvalospeve o Polu Klementu, pod čijim vođstvom bi posrnuli klub s labudom na grbu mogao čak i da se spasi ispadanja – mada će to biti đavolski težak posao – ali onima koji su pažljivije (nažalost) pratili subotnji meč na Enfildu sigurno je za oko zapao jedan drugi čovek.

I sigurno su pomislili, iako je u trenutku u kojem se on prvi put pojavio u kadru na klupi za gostujući stručni štab (posle prve ozbiljne šanse za Svonsi po sredini prvog poluvremena) i dalje bilo 0:0, da je on takođe veliki razlog što ekipa u belim dresovima, do pre svega desetak dana otpuživana da nema ni srca ni duše ni želje, odjednom izgleda kao čopor ljutih lutalica koji brani svoju teritoriju.

U cunamiju informacija kojima smo svakog dana obasuti, skoro da nam je promakla ta vest.

Za one sa malo rasutijom pažnjom, valjda je dovoljno reći da je taj momak – okej, sada već muškarac u izvesnim godinama – oličenje borbenosti, hrabrosti, neustrašivosti, vrednoće, simbol i zaštitni znak čitave jedne pozicije na terenu bez koje se ne može zamisliti igra vodećih klubova, najbolji zadnji vezni prve decenije 21. veka, igrač zbog kojeg su originalni “Galaktikosi” Florentina Pereza predmet poruge, jer je samo njegovo odsustvo, odnosno teranje, od Madrida napravilo putujući cirkus, a ne tim koji po antonomaziji uliva strahopoštovanje; da je osvajač nekoliko titula u domaćim prvenstvima i u evrotakmičenjima i, naravno, sudionik 71 utakmice u dresu francuske reprezentacije, mada je rođen u Kinšasi, godinu i po pre nego što će nekadašnji Zair zaigrati na Svetskom prvenstvu i biti otrešen od Jugoslavije s 9:0.

Njegovo ime, i sve smo vam rekli, na jeziku njegovog naroda Lingala znači “buka”, i kakvu je samo buku pravio na terenu, onako sitan i snažan...

Da, trener prvog tima Svonsi Sitija i lik koji je zaslužan za pobedu na Enfildu skoro koliko i Pol Klement, Fernando Ljorente ili Gilfi Sigurdson je, nema greške, Klod Makelele, profesor za katedrom defanzivne igre, neponovljivi ratnik za kojeg ćemo prvi put čuti u onoj neverovatnoj generaciji poznatoj po nadimku EuroCelta, kada je maleni svetloplavi tim iz Viga iz nedelje u nedelju očaravao Evropu, bacajući na kolena džinove evropskog fudbala i rezultatima i lepršavom igrom. (Juventusu su dali četiri komada, a čak je i Makelele postigao gol. Glavom je matirao i Real na Bernabeu, a godinu dana pre selidbe u Real velika Selta Viktora Fernandeza tukla je goste Džona Tošaka sa 5:1.)

U srcu te ekipe, kao i u srcu svake ekipe za koju je ikada nastupao, bio je Makelele, melanž vatrogasca, policajca, pripadnika gorske službe spasavanja i zeca iz reklame za baterije što nikada ne staje.

Sasvim slučajno je Klod Makelele nosio sportsku opremu i trčao po travnatom terenu, bila je to samo maska iza koje je se krio autentični superheroj fudbala; tip kojeg biste zvali i u svaku tuču i da vam pomogne da krečite stan, naturalizovani Francuz koji je igrao tu igru kao nikad pre njega i kao svega nekoliko, što jeftinijih što skupljih imitatora nakon što je izlizao i poslednji par štucni i kopački.

On je bio toliko veliki da je imao svoju poziciju i rolu, koja će se po njemu zvati i koja će ostati dok je fudbala (“Treba nam neko da igra Makelelea”, reći će i trener nižerazrednog kluba u Srbiji, i momci koji se dogovaraju za termin u ledenom januaru u Beogradu, i Žoze Murinjo), i po čemu ulazi u sami panteon zaslužnih heroja ove igre.

I postojao je samo jedan čovek na ovom svetu koji to nije video ili nije želeo da vidi, i zbog kojeg je, tvrd vam stojim, Klod Makelele i odlučio da uđe u trenerske vode i danas da u Svonsiju bude pomoćnik učenika Karla Anćelotija, pošto je prvi ispit za docenta, onaj direktno kod dekana, već uspešno položio u Pari Sen Žermenu.

Reč je o Florentinu Perezu, naravno, o gluposti nadobudnog predsednika koja je dugo godina nastavila da mori najveći evropski klub, o letu kada se Real odrekao Kloda Makelelea i dao ausvajz svima da naglas zbore kako je Madrid ispao mali i smešan.

Bilo je to 2003, Perez je već imao Figa, Zidana i Ronalda, ali nedostajalo je lepo zaštitno lice i neko ko bi garantovao prodaju dresa u klupskim šopovima u abundanci, i izbor je logično pao na Viktoriju Bekam i njenog supruga Dejvida. Možda je Real posedovao odlično desno krilo u vidu Portugalca, ali takvu damu Madrid još nije video...

Tog varljivog leta Klod Makelele bio je manje ljut što je igrao za “siću”, a mnogo više jer je bio ponižen, potcenjen, predstavljen kao levo smetalo uprkos hektolitrima znoja koji bi natapali beli dres čak i kada su svi ostali samo trčkarali po terenu.

Perez je 2003. odabrao da ne potpiše Ronaldinja jer je previše ružan i da se odrekne Makelelea jer je jednostavno, citiramo, loš fudbaler. (Mnogo godina kasnije Makeleleov agent tvrdiće da su Francuz i Kamerunac Samjuel Eto oterani jer je Perez bio prikriveni rasista, no to već spada u domen nagađanja i klevete, pa ostavimo takve optužbe po strani.)

“Neće nam nedostajati Makelele. On ima sasvim prosečnu tehniku, nema ni brzinu ni znanje da nadmudri protivnika, a 90 odsto njegovih pasova ide ili unatrag ili na stranu. Ne ume da igra glavom, nikada nije dodao loptu duže od tri metra. Doći će mlađi igrači i Makelelea ćemo brzo zaboraviti”, grmeo je Florentino Perez, najavljujući s tim mladim igračima period “Galaktikosa” koji nikada neće zaživeti, onaj drugi deo sintagme “Zidanes y Pavones”, kojim je želeo da umiri domaće navijače i klince koji su kucali na vrata prvog tima pre nego što pokupe pinkle usled nedostatka prilika.

Onaj prvi iz te zlosrećne kovanice ipak je video dalje od raspojasanog gazde. Zinedin Zidan, najbolji igrač u eri “Galaktikosa”, znao je koliko sunarodnik znači i šta sve može i dobro je predvideo da će se igra Reala raspasti bez kerbera koji je čuvao leđa i grizao rivale.

Ne, Makelele nije bio idealan fudbaler kada imate loptu i zaista nije umeo s njom svašta kao Figo ili Ronaldo, ma čak ni kao Roberto Karlos, ali je njegov kunst bio u trenucima u kojima Real nema loptu, ili kada Real krene napred a on ostane da patrolira i frustrira protivnike. Nepatvorena inteligencija isijavala je iz svakog njegovog pokreta, i to samo neko ko je ozbiljno pokvaren ili ozbiljno nema veze s fudbalom (ili oboje) ne bi video.

Ostaće zapisane tri rečenice kojima će biti propraćena selidba Kloda Makelelea iz Madrida u London, iz Reala u Čelsi, i trenutak u kojem se Perezu uzdrmao kavez.

“Zašto bi iko želeo da nanese još jedan sloj zlatne boje na svoj 'bentli' ako ostaje bez čitavog motora?”Zinedin Zidan.

“Klod ima nekakav veliki dar. On je najbolji igrač na terenu već godinama, iako ljudi to često ne primete. Ali pitajte svakoga ko je tih godina bio u Realu i reći će vam da je bio naš najbolji igrač”Fernando Jero.

“Imao sam fantastičan sat, ali mi je falila baterija. Neće sat da radi bez baterije. A ta baterija je Klod Makelele”Klaudio Ranijeri.

Ranijeri i Murinjo znaće koliko je blago bio Makelele, ukazivaće mu poverenje čak i kad mu godine budu skratile prvi korak i ubrzanje, i tek sa 35 punih godina Klod će otići iz Londona, ostavivši za sobom prazninu i u Čelsiju i u reprezentaciji Francuske koju su mnogi pokušavali bezuspešno da popune, sve dok se niotkuda nije pojavio N'Golo Kante (na sličnoj poziciji fenomenalno igra i naš Nemanja Matić, ali poređenja između njih dvojice logična su samo ako govorimo o uticaju na igru Čelsija, ne i o kretnjama na terenu), pa da i neki novi klinci vide, makar donekle, kako je to igrao Klod Makelele.

Biće da je ta kratkovidost Florentina Pereza bila odlučujući faktor u Makeleleovoj želji da ostane u fudbalu, kako se ne bi nikome ponovo desilo to što je njemu.

No jednako važna bila je i uloga čoveka koji je upoznao i povezao Pola Klementa i Kloda Makelelea i koji se – a nakon što ga je Robert Levandovski obradovao u petak uveče –  zadovoljno smeškao dok je gledao tandem svojih padavana kako uzima meru Jirgenu Klopu. (Za Makelelea to nije ništa novo, njegova možda i najbolja utakmica u Engleskoj bilo je finale Liga kupa 2005. kada je čuvao Lamparda, Dafa, Kola i Drogbu, da bi na kraju presudio Kežman, kada se Luis Garsija celog popodneva u Kardifu odbijao od Francuza kao od Pirineje).

Makelele se nakratko opekao, uzeo je Bastiju pre tri godine i brzo i neslavno okončao taj poduhvat, i zato je prihvatio savet Karla Anćelotija i svog prijatelja Klementa i krenuo sitnim koracima.

Na siguricu. Kao nekada kada je, eh moj Florentino, dodavao loptu samo unatrag i sa strane.

Piše: Marko Prelević, urednik Nedeljnika i kolumnista MOZZART Sporta

(FOTO: Action Images)


tagovi

Žoze MurinjoSeltaReal MadridPrimeraPremijer ligaPrelazziPol KlementPari Sen Žermenmeđunarodni fudbalMarko PrelevićKlod MakeleleKlaudio RanijeriKarlo AnćelotiJirgen KlopFlorentino PerezČelsi

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara