Bojan Matić i Umar Sadik (© Star sport)
Bojan Matić i Umar Sadik (© Star sport)

Partizanova uprava greši sa napadačima

Vreme čitanja: 4min | pon. 28.09.20. | 09:19

Usamljenost Umara Sadika kao paradigma loših poteza u Humskoj

Prerano okončana evropska avantura ogolila je i(li) aktuelizovala niz problema u Partizanu i oko njega. Osim finansijskih (dug 31.000.000 evra), organizacionih (godinu i po bez sportskog direktora), pregovaračkih (nisu dovedena pojačanja ni prethodnom, ni aktuelnom treneru), ogledaju se i u procenama da se sezona može izgurati samo s jednim napadačem! 

Problem datira od leta 2019. kad je Umar Sadik doveden iz Rome i do danas ostao usamljeni centarfor, bez odgovarajuće podrške ili konkurencije. Nigerijac je jedina prava opcija struke, igra svaku utakmicu, daje i namešta golove, potvrdio je kvalitet više puta. Problem predstavlja saznanje da mu klub nije angažovao alternativu, niti parnjaka, koji bi Aleksandru Stanojeviću, ranije Savu Miloševiću, omogućio drugačiju postavku. Kad i ako ne ide. A od početka avgusta Parnom valjku baš ne ide.

Izabrane vesti

Da čelnici Partizana ne shvataju kako jedan špic nije dovoljan za oko pedesetak utakmica najbolje se može shvatiti posle hipotetičkih dilema. Ko vodi napad ako se Sadik povredi? Ko ga menja ako je suspendovan? Šta se dešava ako u suludo doba, ne daj Bože, “zakači” virus korona? Povrh svega: ko je “devetka” posle prodaje?

U Humskoj ističu da imaju spremnu zamenu za Umara, da će odmah reagovati dovođenjem novog stranca, previdevši da fudbal nije Panini album, da se fotografija Nigerijca prelepi novim portretom. Dok sledeći centarfor dođe, pa dok se prilagodi, uigra, dok to “legne”… Prođe bez uspeha još jedna sezona.

U ovu je Partizan ušao s namerom da pod obavezno napadne titulu i, ako može, reprizira plasman u grupnu fazu Ligu Evrope. Pola plana je propalo, druga polovina je na klevacim nogama, Crvena zvezda ima značajnu prednost, a navijači se pitaju s kojim resursima se pucalo tako visoko. Ideja da se s jednim špicem hita ka glomaznim ciljevima ispostavila se kao zabluda, imajući u vidu da se struke u važnim utakmicama nije oslanjala na Bojana Matića, a je Nikola Štulić suviše mlad za igra u kontinuitetu.

Osim što su krivci za neuspehe u 2020 (bez titule, kupa i Evrope), čelnici Partizana morali bi da se zapitaju da li se s jednim klasičnim navalnim fudbalerom može juriti titula. I ko je to u klubu procenio kako je prisustvo Umara Sadika dovoljno da iznese celu sezonu. Sportski direktor bi trebalo da bude sprega između čelnika i ekipe, korektivni faktor sa zadatkom da ukaže na kompoziciju tima, međutim, problem je crno-belih što tu poziciju nemaju. Čovek koji poznaje fudbal, a takvih je u vrhu kluba sve manje, nikad ne bi dozvolio da tim krajcuje tamo gde bi trebalo da bude najači. U prethodna dva pohoda ka tituli Parni valjak su predvodili Petar Škuletić i Danko Lazović (2014/15), te Uroš Đurđević i Leonardo da Silva Soza (2016/17). Uostalom, Ivica Iliev – koji je sad “nezvanični” sportski direktor (bez odgovornosti) – nekad je delio svlačionicu i teren sa Andrijom Delibašićem i Dankom Lazovićem.

Miloš Vazura, Savo Milošević i Milorad Vučelić (© Star sport)Miloš Vazura, Savo Milošević i Milorad Vučelić (© Star sport)

Sad je napred samo Sadik. Pohvalno i za Nigerijca i za one koji su ga doveli, ali nije dobro po tim da zavisi od inspiracije pojedinca. Kako god se zvao. Pre svega što nema drugog, makar približno produktivnog. Takuma Asano, Lazar Marković (ponekad korišćeni u špicu) i Bojan Matić nisu dobacili do dvocifrenog broja pogodaka minule sezone, a trofeji se jure sa igračima (u pluralu) spremnim da postignu po 20 golova u takmičarskoj godini. Tačno se vidi da to nedostaje Partizanu.

Da je bilo sluha i plana, pojavio bi se koliko na početku priprema u crno-belom dresu neko nalik Petru Škuletiću, možda i sam fudbaler Monpeljea. Na takvu potrebu ukazao bi sportski direktor, kao kanal komunikacije između vrha kluba i proizvodnog pogona. Takvog nema, kao što nema ni drugog, niti (još) špica iz omladinske škole.

Za pet godina koliko su u foteljama, rukovodioci Partizana (po)grešili što nisu istrpeli nijedno dete koje je obećavalo. Nudila je omladinska škola kvalitet, potencijal u liku Ivana Šaponjića, Dušana Vlahovića, Save Petrova i Đorđa Jovanovića, a donosioci odluka nisu znali da ih istrpe. Nisu im dozvolili da sazru, pogreše (prirodno), osciliraju (kao i svi) i doprinesu. Odsustvo plana kad i kako se mlad igrač uvodi u prvi tim i neutaživa želja za novcem doveli su do zbirnih prodaja četvorice pomenutih talenata za oko 3.500.000 evra. Paradoksalno, Partizan je prihodovao triput više od prodaje dvojice štopera (Milenković i Pavlović) nego od četvorice centarfora negovanih u školi.

Izgleda da se time na crno-beloj strani Topčiderskog brda ne bave. Niti im pada na pamet da preuzmu odgovornost.



tagovi

Sadik UmarFK PartizanBojan Matić

Obaveštavaj me

FK Partizan

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara