dalibordalke@yahoo.com
pre oko 3 sata
I posle pricamo o nekom kultu. a kod nas igraci ne vole dovoljno reprezentaciju,a ne navijaci. I pustite me prica kako se bori za sebe,status...Svoja zemlja treba da bude na prvom mestu,a igranjem za nju mozes samo nadograditi svoju igru
Ovo nije zemlja. Kada to bude bila, onda ce mozda fudbaleri hteti da igraju.
Pitaj malog Avdića gde je sad.
Rezultat Ultras
pre oko 1 sat
Pa ni vi navijaci niste nista bolji, resultat navijaci, Ultras Resulat!!! Videli od vas!!! Kako to das svaka druga reprezentacija ima podrsku, pune tribine itd. BUKVALNO SVAKA ma u kakvoj situaciji bili. To sve predje na igrace takodje. Pogeldaj Skote, Wels koji su do pre paar godina sanjali da igraju bilo sta. Irska....ove male nacije po svetu, pa cak i "Kosovo", Akbanija....itd. Sto je Bosna uvek imala bolju podrsku a do juce nikakav uspeh nisu videli??? Afrika da ne oricam. Mi ne znamo ni da dodjemo u iste dresove, boje, nego dojemo u koznu jaknu i semenke. MI SEBE NEVOLIMO. Tito je odradio svoj posao, ko razume razumece. NAZALOST. Kad budemo fanatici bice i na trenenu borbe za svaki cm. Mi ni neznamo ni da navijamo, da pratimo utakmice. Ej Zvezda ili FKP pred golsancom a mi pevamo pesme dok ostali prate akciju i navijaju uz akciju sa svojim reakcijama i emocijama a mi pevamo uspavanke.Ej da li ste vi svestni kako izgledamo na tribinima zadnjih 10 -15g? Svaka promena pocinje u glavi,doks semi ne promienimo i ucimo rodoljupstiv, volimo i cenimo sebe, kaznjavamo izdaje i nepatritizam, dok se delimo i dalje na CZ i FP itd, nista od nas. Za 50g-100 nece nas biti. Dokle braco moja?
Bio jedan narod!
pre 31 minuta
Zamisli da si rođen u Engleskoj. Englez po pasošu. Srbin po srcu. Od prvog dana slušaš priče o Srbiji. O Nemanjićima. O Kosovu. O Košarama. O precima koji su ginuli da bi sačuvali ime, veru i narod. U kući se priča srpski. Slavi se slava. Pevaju se stare pesme. Baba i deda pričaju o rodnom selu, o mirisu zemlje posle kiše, o rekama, planinama i ljudima koji su, kako kažu, imali dušu. Jednom godišnje dolaziš u Srbiju. Za tebe je sve posebno. I prašnjav put do sela. I običan hleb iz pekare. I pljeskavica na kiosku. I zvuk zvona sa crkve. Gledaš ljude oko sebe i vidiš sebe u njima. Visoki, ponosni, prkosni. Tvoj narod. Tvoje poreklo. Odrastaš sa jednom mišlju: Jednog dana igraću za Srbiju.
Godinama radiš. Odričeš se svega. Postaneš profesionalni fudbaler. I onda... Dolazi poziv koji si čekao ceo život. Reprezentacija Srbije. Ne možeš da spavaš od uzbuđenja. Zamišljaš pun stadion. Hiljade ljudi u crvenim-plavim dresovima. Zastave. Pesmu. Suze tokom himne. Zamišljaš da će "Bože pravde" pevati ceo stadion, a posle nje "Marš na Drinu". Misliš da će sve goreti od ljubavi prema Srbiji. Onako kako si učio celog života.
Ulaziš u svlačionicu. Ali nešto nije isto. Nema onog naboja koji si očekivao. Neko lista telefon. Neko priča o estradi. U pozadini svira muzika koja nema nikakve veze sa reprezentacijom. Retko ko pevuši himnu. Retko ko oseća težinu dresa koji nosi.
Izlaziš na teren. A stadion... Nije pun. Mnogo praznih mesta. Ljudi sede, gledaju telefone, prave selfije, jedu semenke. Mnogi nisu obukli ni dres reprezentacije. Pogledaš jednu tribinu. Tišina. Pogledaš drugu. Ništa. A onda ugledaš jednu grupu koja peva iz sveg glasa. Pomisliš: "Eto naših..." Ali nisu naši. Gostujući navijači. Glasniji od domaćih.
Kako? Sećaš se priča da je nekada gostovanje u Srbiji bilo jedno od najtežih u Evropi. Da su protivnici osećali pritisak čim izađu iz autobusa. Danas? Naša deca dolaze u stranim dresovima. Kao da im je tuđe bliže od svog.
Počinje utakmica. Prva pogrešna lopta. Prvi zvižduci. Prve uvrede. Kao da nisi njihov. Kao da jedva čekaju da pogrešiš. A do juče si sanjao da ćeš za njih dati život. Utakmica se završava. Internet gori. Pljuju te. Vređaju. Od heroja do izdajnika za devedeset minuta.
Posle nekoliko dana odeš u rodno selo. Ali ni ono više nije isto. Mnogo kuća je prazno. Babe i dede više nema. Drugovi iz detinjstva rasuli su se po svetu. Neki su ostali bez nade. Neki bez cilja. Neki su pobegli u drogu. Drogiraju nevine devojke, nase sestre, buduce majke. Na televiziji rijaliti. Na telefonu influenseri. Pitaš se: Gde je ona Srbija koju sam toliko voleo? Gde je ona Srbija o kojoj su mi pričali roditelji? Sedneš ispred kuće. Gledaš brda. Slušaš tišinu. I prvi put u životu postavljaš sebi pitanje koje najviše boli: Da li je ovo još uvek moja Srbija?
Vratiš se u Englesku. Ni tamo nisi svoj. Nikada nećeš biti Englez. Ali više nisi siguran ni gde je nestala ona Srbija koju si nosio u srcu. I onda shvatiš nešto. Reprezentacija nikada nije samo jedanaest igrača. Ona je ogledalo naroda. I narod je ogledalo reprezentacije. Kada narod bezuslovno voli svoju zemlju, igrači osećaju da iza sebe imaju milione ljudi. Kada znaš da će te tvoj narod voleti i kada pobediš i kada izgubiš, tada igraš slobodno. Tada gineš za taj dres.
Pogledaj druge zemlje. Ima reprezentacija koje izgube 5:0. Ali ako su igrači ostavili srce na terenu, navijači ih isprate aplauzom. Jer znaju da rezultat nije jedino merilo. Karakter jeste. Borba jeste. Pripadnost jeste. Ljubav prema svojoj zemlji ne sme da zavisi od semafora. Kod nas često jeste. Kad pobeđujemo, najbolji smo na svetu. Kad izgubimo, preko noći postajemo izdajnici. To nije ljubav. To je podrška pod uslovom. A prava ljubav prema svojoj zemlji ne poznaje uslove.
Reprezentacija nije vlasništvo saveza. Nije vlasništvo predsednika. Nije vlasništvo selektora. Ona pripada narodu. Zato je svaki zvižduk upućen svojim igračima mnogo više od običnog zvižduka. To je poruka koju oni nose sa sobom. I zato nije čudo što se sve prenosi na teren. Jer igrači osećaju ono što narod živi.
Možda nam danas više od bilo kakve taktike nedostaje upravo ono što smo nekada imali. Zajedništvo. Ponos. Vera jednih u druge. Jer narod koji stoji iza svojih, čak i kada padnu, mnogo je teže pobediti od naroda koji svoje ruši posle prve greške. Možda je upravo tu odgovor koji godinama tražimo.