
Tejlgejting = roštilj i zabava, a na prvom mestu – zarada! Kako Ameri doživljavaju fudbal
Vreme čitanja: 9min | uto. 16.06.26. | 08:57
Objašnjava nam naš čovek iz sistema
Pet sati pre početka utakmice u Hjustonu između Nemačke i Kurasaa, na parkingu ispred stadiona meso je bačeno na rešetku i počinje da cvrči. Pivo je ohlađeno, mreža za nožni tenis razapeta, šatori rastvoreni da sačuvaju od sunca, stolice rasklopljene…
“Tailgate” je spušten, zabava može da počne. To su Amerikanci i njihov vid zabave na sportu. Jer utakmica kod njih nije samo onih dva ili tri sata koliko traje, već celodnevni doživljaj u kojem se jede, pije, druži, zabavlja… I to smo iz prve ruke čuli u razgovoru sa Radojicom Racom Ristićem, našim fudbalskim čovekom koji je već duže od 10 godina u Hjustonu i radi u jednom od najvećih fudbalskih sistema u zemlji.
“Tejlgejt je zapravo ona zadnja stranica na onim velikim američkim kamionetima. Ona se spusti i služi kao sto za hranu i piće. Zato se to zove ’tailgating’. Iako sam ovde već duže od decenije, sada sam prvi put iskusio taj običaj karakterističan za američke navijače. Prvo morate da iznajmite parking mesto ispred stadiona. Mi smo iznajmili tri komada za 300 dolara. I to sa popustom. Kada imate svoje mesto, onda možete da pravite ’tailgating’. Nas je bilo blizu 20. Srbi, Amerikanci, Venecuelanci, Englezi, Hrvati… Odsvakud. Jedan reši stolice, drugi javlja da je kupio to i to meso, treći da je obezbedio led, četvrti da ima suncobrane, peti da donosi pivo… I tako se ’tejlgetuje’. Došli smo u sedam ujutro i stvarno mi je bilo lepo i zanimljivo”, objašnjava nam Ristić.
Izabrane vesti
I to je zapravo možda i najbolja slika kako se u SAD gleda na ovo Svetsko prvenstvo i kako Amerikanci generalno doživljavaju sportske spektakle. Bitna je zabava.
Fudbal je odavno stigao u SAD, ali se nikada nije primio do kraja u konkurenciji drugih, popularnijih sportova. Dovodili su Ameri razne fudbalske zvezde kroz istoriju, tamo su pred kraj karijera igrali Pele, Bekenbauer, Krojf, Best, Mateus, Stoičkov, Valderama, Bekam, Ibrahimović, Anri, Vilja… Sada je tu i Leo Mesi. Ali, utisak je da fudbal ništa nije popularniji nego što je bio. Ili možda nešto malo. I da neće promeniti ni ovaj Mundijal. Ili hoće?
”Donedavno se nije mogla osetiti nikakva euforija i niste mogli da naslutite da počinje Svetsko prvenstvo. Uvek je bilo priča i ideja kako da se podigne ovdašnji fudbal, ali nekako nikad nije došao kao prioritet ljudima. U fudbalskim zemljama sve staje kada je Mundijal ili kao kod nas kada igra Novak Đoković. Ovde to ne postoji. Kulturološki se nije osećalo da uskoro počinje Svetsko prvenstvo. Osećala se samo ta biznis strana, priče o mogućnostima priliva novca, o ekonomskom uticaju Mundijala na državu, grad…”, kaže nam Ristić.
Koliko je fudbal popularan u Teksasu?
“Za decu, najpopularniji. Po masovnosti. Više dece igra fudbal nego bejzbol, američki fudbal, košarku… Dođeš u sportski centar i imaš 30 fudbalskih terena. Ovde ima mnogo Latinoamerikanaca, španski je prvi jezik u Južnom Teksasu i onda oni podižu nivo i masovnost fudbala. Što se tiče profesionalnog sporta, tu je drugačije. Ispred su košarka, NFL, bejzbol… Fudbal je tu negde sa hokejom koji ovde nije popularan kao u nekim drugim saveznim državama”.
Može li iz masovnosti da se dođe do nekog rasta profesionalnog fudbala?
“Hjuston nije imao 20 godina reprezentativca SAD, a četvrti je najveći grad u zemlji. Eto, sada se pojavio Kris Ričards koji je ponikao u jednom manjem ovdašnjem klubu i preko Dalasa došao do Evrope. Rikardu Pepiju su takođe koreni ovdašnji iz Teksasa, iz Dalasa. I to su najveći produkti Teksasa u zadnjih desetak godina. Pre toga je bio Klint Dempsi koji je rođen ovde, ali Hjuston danas nema ni igrača u mladoj reprezentaciji”.
Ali, talenta ima?
“Ja radim u ‘HTX Soccer Clubu’. Ovde to malo drugačije funkcioniše. To je jedan od najvećih klubova u SAD koji ima 9.000 dečaka i devojčica. Sve mlađe kategorije od U9 do U19. I sad su uveli U20, taj novi kao ‘pre-pro’ tim koji ja treniram, a pored toga sam deo ‘leadership’ tima čitavog kluba, kao neka vrsta dži-ema u košarci. Igrače kakve ja ovde vidim u mlađim kategorijama, od U9 do U13 uzrasta, to u Evropi ne postoji. Toliki talenat i potencijal nema nijedna država na svetu. U Hjustonu živi preko sto različitih nacija. Kada mi deca dođu na trening, u istom timu imam klince iz Argentine, Srbije, Hrvatske, Koreje, Amerike… To je neverovatan miks gena, talenta i potencijala. Sa tim mlađim uzrastima se radi vrhunski i trenira se maksimalno ozbiljno sve do U15 nivoa. Međutim, onog trenutka kada dođu do srednje škole i prođu pubertet, fokus se potpuno prebacuje na opšte školovanje i fudbalski razvoj naglo pada. Mnogi će reći da preterujem, ali bio sam svedok neverovatnih treninga i talenata u uzrastu do 12 godina, kakvih nema ni u Španiji, a ostatak Evrope da ne pominjem. Ali, čim uđu u srednju školu, udare u zid”.

Šta se zapravo desi u tom srednjoškolskom fudbalu?
“Prvi i osnovni problem je ekonomske prirode. Prvi profesionalni ugovor koji igrač može da potpiše u U19 uzrastu ima takozvani salary cap – finansijska primanja su im striktno limitirana. Druga stvar je sam sistem. Ne pričam ovde o kvalitetu infrastrukture, jer srednje škole i koledži imaju neverovatne stadione, vrhunsku opremu i prenose uživo, ali je takmičarski nivo fudbala izuzetno slab. MLS liga za mlađe kategorije (MLS Next) čak eksplicitno zabranjuje najboljim igračima da nastupaju za srednjoškolske timove. Ipak, mnogi klinci svesno biraju srednju školu i koledž jer im to donosi punu stipendiju za studije. To je najveća kočnica za vrhunski fudbal. Ljudi sa strane ne mogu da shvate koliki je ovde potencijal za zaradu u omladinskom sportu. To je industrija koja na godišnjem nivou na bruto nivou vrti 19 milijardi dolara, dok omladinski sport generalno u Americi donosi preko 90 milijardi dolara”.
Odakle toliki novac?
“Roditelji plaćaju apsolutno sve – članarine, opremu, skupa putovanja na turnire širom zemlje. Jedini izuzetak su MLS akademije koje su besplatne. U Americi dete praktično ne može da trenira fudbal besplatno. To je taj Pay to Play model koji je potpuno uhvatio maha i to je ogroman sistemski problem. Zato klubove i lociraju isključivo u najbogatijim delovima američkih gradova, jer tamo žive ljudi koji to mogu da plate”.
Znači ne veruješ da će fudbal u SAD uspeti da se pomeri sa ove tačke i preskoči taj zid?
“Mislim da je ovo trenutno potpuno isti nivo kao 90-ih godina. Nekada je dolazio Mateus, pa je dolazio Bekam, sada kažu da stiže Robert Levandovski. Ali, Amerika ne može da očekuje globalni iskorak ako konstantno dovodi zvezde kojima je prošao zenit karijere. Kažu: ’Došao je Mesi.’ Da, ali kada je došao? Kada je završio sa vrhunskim fudbalom u Evropi. Ne možeš da budeš najbolji u fudbalu ako nemaš klubove poput Real Madrida i najjače igrače u najboljim godinama. Ja bih zaista voleo da reprezentacija napravi neki veliki rezultat na ovom prvenstvu, jer bi to donelo ogroman bum za domaći fudbal”.
Imaju li u Americi neki dugoročan plan i ambiciju da od MLS-a naprave jednu od najjačih liga na svetu ili će se sve uvek vrteti u istom krugu?
“Verujem da ambicija postoji. Pre nekih godinu i po dana bio sam na trenerskom kursu u Fudbalskom savezu SAD i tamo su mi otvoreno rekli: ‘Mi imamo novac, ali nam treba jasna direkcija kako i šta da radimo’. Zvuči čudno, ali to je realnost. Izgradili su vrhunske sportske centre u Atlanti i Kanzas Sitiju za potrebe reprezentacije. Međutim, MLS je potpuno odvojeno telo od Saveza i nemaju istu biznis stranu. MLS je privatna liga, ima svoje franšize, ekonomsku politiku, mlađe kategorije i njihov primarni cilj je isključivo finansijski profit. To se jasno vidi po Inter Majamiju i svemu oko njih. Sledeće godine bi mogao da se desi novi prelom u američkom fudbalu…”
Kakav?
“To je projekat vezan za USL, koja se ranije smatrala drugom divizijom ispod MLS-a. USL je sada angažovao bivšeg predsednika engleske Premijer lige i oni od 2028. godine uvode sistem USL Division One, koji će imati klasičnu promociju i ispadanje iz lige. To bi trebalo da bude direktna konkurencija zatvorenom sistemu MLS-a. Videćemo šta će to doneti, jer tamo neće biti franšiznog modela.”
Da li je ta liga pod kontrolom Saveza?
“Ništa u Americi nije pod kontrolom Saveza, osim nacionalnih timova. MLS je klasična franšiza gde je biznis na prvom mestu. Kulturološki gledano, nemoguće je u Americi preslikati ono što imamo u Evropi. Logistički i tehnološki je moguće 100%, ali kulturološki ne. Previše je tu para upleteno da bi se to okretalo u nekom smeru koji je dobar za sve, a najviše za samu ekipu.”
Znači, Mundijal tu suštinski ništa neće promeniti u fudbalu, osim tog finansijskog dela?
“Biće fudbal sigurno popularniji, ali ne znam kako to može da promeni kvalitet samog sistema. Stvarno ima jako puno dobrih trenera i jako puno dobrih igrača, ali sve je to nekako bez onog pravog pritiska. Nije da imaš neku bazu i da neko baš srcem hoće sve da povuče. Nego, eto, imamo svoj klub, i sve što hoće taj igrač, to se uradi. Gura se u prvi tim, pa posle da bude predsednik, pa treba da napreduje... Sve je nekako lagodno. Lepo je, dobro je, sigurno su dobra primanja i trenerima i svima, ali uopšte nema onog nagona za preživljavanjem. Pogotovo u bogatim delovima Amerike. To se odmah vidi.”
Kakva su stvarna očekivanja javnosti od reprezentacije Amerike?
“Iskreno, situacija je slična kao i kod nas na Balkanu. Svi ih navodno vole i prate, a fudbalski radnici i bivši igrači jedva čekaju da ih ‘razapnu’ u komentarima i medijima nakon prvog neuspeha. Imaš gomilu bivših igrača u i oko reprezentacije koji sada ćute jer primaju ozbiljan novac, ali javnost svakako očekuje uspeh iako realno nikada ništa veliko nisu uradili na svetskoj sceni. Amerika ima dobru, kompaktnu ekipu, ali problem je što nijedan od tih ključnih reprezentativaca zapravo ne igra domaću MLS ligu, već su svi u Evropi. Zato oni ovde u narodu i nisu klasični sportski idoli.”
Da li te kao Srbina pitaju zašto nema naše reprezentacije na SP?
“Nismo mi toliko veliki u svetskim okvirima kao što mislimo. Uglavnom pitaju: ‘A gde je ta Srbija? Aha...’ pa se traži neka mapa. Mi volimo da pričamo za sebe da smo veliki. Češće me pitaju kako to da ima Hrvata na velikoj sceni, a nas nema. Ja im uvek kratko odgovorim – bolji sistem rada. Ne ulazimo u detalje, jednostavno imaju bolji sistem. Opet, imao sam sreću da slušam predavanja čoveka koji je napravio taj sistem u mlađim kategorijama Dinama iz Zagreba i kako su uopšte došli do ovog nivoa. I onda samo Amerikancima kažem: sistem je ključ. Ja sam svojevremeno bio trener omladinskog tima u Gorici. Dok je trener u mlađim kategorijama Dinama iz Zagreba još tada, pre petnaest godina, imao najmanje hiljadu evra plate, kod nas su treneri radili za gorivo. To odmah menja motiv i želju za radom. Tako da je to ta razlika između nas i Hrvata.”
SAD IGRAJU ČETVRTFINALE MUNDIJALA - KVOTA 3,50
Da li je Paunović čovek za to ili je taj sistem nemoguće promeniti?
“Nemoguće je da jedan čovek promeni sistem, ali definitivno je čovek za to. On bi napravio tim, ima ideje, ima plan… Ja bih taj seniorski tim prvi žrtvovao. Odnosno, žrtvovao bih takmičenja i napravio bazu. Mi nemamo bazu. Nemamo odakle da vadimo igrače. Nemamo na čemu da gradimo bazu. Mislim da je to ključ problema za našu reprezentaciju i naš fudbal. Rad u mlađim kategorijama kod nas se drastično promenio u negativnom smislu u poslednjih pet do deset godina.”
Da li smo trenutno na mapi tu gde realno i zaslužujemo da budemo?Ž
“Imamo potpuno lažnu sliku o sebi. Štaviše, mislim da smo po rezultatima trenutno i iznad nivoa gde bismo realno, po sistemu rada, trebalo da budemo. Mislim da svi ljudi koji se bave fudbalom znaju to jako dobro – gde smo i šta smo. Verujem i ja navijam za to da se ne govori kako smo u problemu, već da se radi na rešavanju tih problema. Da prestanemo da tražimo izgovore”, završava Ristić razgovor za Mozzart Sport u Hjustonu.



_Cropped_(3).jpg.webp)







