
Noć kada je oživeo mit od kog podilazi jeza: Boka Juniors posle 19 godina zatresla Južnu Ameriku
Vreme čitanja: 3min | ned. 22.11.26. | 01:33
Najpopularniji argentinski klub osvojio Kopa Sudamerikanu i prigrlio prvi veliki međunarodni trofej od 2007. godine
Za mnoge od nas sa ove strane okeana, daleko od oskudnih ulica La Boke i buke koju samo Južna Amerika ume da proizvede, Boka juniors je bila naš prvi tajni savez sa fudbalom, onda kada se u detinjstvu krišom ostajalo budno do duboko u noć, sa utišanim CRT televizorom, dok su se na drugom kraju sveta rađale priče koje zvuče previše veliko da bi bile stvarne. U tim godinama svako ko je ikada zavoleo loptu morao je da čuje za Bombonjeru, za Rikelmeove spore korake koji zaustavljaju vreme i Palermove nemoguće golove, za plavo-žutu reku ljudi koja umire uživajući u svojoj autodestruktivnosti.
Onda čovek (uglavnom) odraste, život ga odvede na drugu stranu, a evropski fudbal svojim novcem, glamuroznim spektaklima i neprekidnim ritmom ga natera da zaboravi na tu daleku strast. Međutim, nikada potpuno. Negde u podsvesti ostaje taj mit, uspomena na fudbal koji nije morao da bude savršen i najkvalitetniji na svetu. I onda dođe jedna ovakva noć, jedna Barankilja, jedan 21. novembar 2026. godine, i sve se vrati. Boka juniors je savladala Atletiko Mineiro 2:0 (1:0), osvojila Kopa Sudamerikanu i posle 19 godina osvojila jedan veliki međunarodni trofej.
Izabrane vesti
Možda će neko reći da je ovo samo drugo po značaju klupsko takmičenje u Južnoj Americi, kontinentalni pandan Ligi Evrope. Možda će podsetiti da Boka sa svojih šest titula u Kopa Libertadoresu i dalje čeka sedmu, onu koju sanja još od 2007. godine. I sve će to biti tačno. Ali pokušajte da objasnite značaj trofeja navijačima koji su godinama gledali kako njihov klub gubi ono što je nekada osvajao skoro po pravilu. Ili onima koji su odrastali uz priče o velikim generacijama, a nikada nisu doživeli da njihova Boka osvoji međunarodni pehar.
Za njih je ovo mnogo više od običnog trofeja. Ovo je kraj jednog predugog čekanja. Punih 18 godina, dva meseca i 25 dana prošlo je od 27. avgusta 2008. godine, kada je Boka osvojila Rekopu Sudamerikanu, južnoamerički pandan evropskom Superkupu. A od poslednjeg trijumfa u Kopa Libertadoresu, najprestižnijem klupskom takmičenju na kontinentu, prošlo je čak 19 kalendarskih godina.
Bilo je to 20. juna 2007. godine, kada je generacija predvođena Huanom Romanom Rikelmeom u finalu pregazila brazilski Gremio. Posle 3:0 na Bombonjeri, Boka je slavila i u Porto Alegreu sa 2:0, za ukupnih 5:0, što je ostalo najubedljivije finalno slavlje u istoriji Kopa Libertadoresa. Rikelme je tada bio apsolutni gospodar terena, čovek oko kojeg se okretao čitav jedan fudbalski svet.
Ironija sudbine je što je upravo taj Rikelme, danas predsednik kluba, morao da dočeka skoro dve decenije da Boka ponovo osvoji međunarodni trofej. Između te dve noći stalo je mnogo razočaranja. Izgubljena finala Libertadoresa 2012. protiv Korintijansa, 2018. protiv najvećeg rivala River Plejta i 2023. protiv Fluminensea. Posebno je boleo onaj madridski poraz od Rivera, u utakmici koja je za mnoge Argentince predstavljala vrhovni sportski događaj milenijuma.
A onda je usledila i potpuna domaća suša. Od 2022. godine Boka nije osvojila nijedan trofej. Klub čija je vitrina jedna od najbogatijih u svetskom fudbalu gotovo četiri godine nije imao šta da slavi. I sada, kao da je neko odlučio da joj odjednom vrati sve izgubljene radosti, Boka je za samo dve sedmice osvojila dva pehara.
Prvo je sedmog novembra na Bombonjeri savladala Defensu i Hustisiju sa 1:0, golom Enera Valensije u poslednjem minutu, i postala prvak Argentine. A onda je dve sedmice kasnije u Kolumbiji stigla i međunarodna kruna. Od kluba koji je godinama gledao tuđa slavlja do osvajača dva velika trofeja za četrnaest dana. Teško je zamisliti lepši novembar za napaćene navijače plavo-žutih.
Uskoro opširnije...








