![Prilaz stadionu u Stouku (Reuters)](https://cdn3.mozzartsport.com/upload/825x464/News/Image/2024_05/1715336024231_2016-03-12T000000Z_972280106_MT1ACI14309757_RTRMADP_3_SOCCER-ENGLAND-STK-SOU_Cropped_(1).jpg)
PRELAZZI: Ko je upoznao Stouk, ni raj mu neće teško pasti
Vreme čitanja: 6min | pet. 10.05.24. | 11:53
Samo dva dana pre nego što će se opet, iz najneverovatnijeg mogućeg scenarija, pričati o Stouku, potpisnik ovih redova prošao je kroz kultno mesto ostrvskog loptanja
Ako je nešto nestalo u modernom fudbalu, nestala je iskrenost. U doba kada možemo da pratimo svaki korak svakog fudbalera – ili makar 99% onih koji imaju društvene mreže – umesto da čekamo na retke i nevoljne intervjue, svi ti "profili" počinju da liče jedan na drugi. Baš kao što, neki bi primetili, i svi fudbalski klubovi liče jedan na drugi, nesrećni ili ne.
Tačno možete da zamislite "soušl midija menadžere" i ostalu hordu digitalnih stručnjaka kako brižljivo vode računa o tome šta će se reći, kada će se reći, i dobro paziti da se niko ne uvredi.
Izabrane vesti
Ako se drzneš da budeš drugačiji, da budeš iskren, da te baš briga šta će ko misliti o tebi, to znači ili da si mnogo veliki, ili da više nemaš ništa da izgubiš, jer si izgubio sve.
Saido Berahino je, jasno, u drugoj, a ne u prvoj kategoriji.
Davno beše kada su se o kapitena reprezentacije Burundija otimali platežniji klubovi Premijer lige, davno beše sezona kada je dao 14 golova u najatraktivnijem evropskom prvenstvu.
Saido je već nekoliko godina na Kipru, u AEL Limasolu, na ostrvu gde odlaze sveži britanski penzioneri, uostalom, i premda mu je tek 30 punih godina, čini se da ozbiljan fudbal i ta luda glava, koja je više volela da se uradi psihoaktivnim supstancama nego euforijom zbog postignutog gola, više ne mogu ni u susedne, a kamoli u istu rečenicu.
Zato može da uradi nešto drugo, baš kao svaki "propalitet": da bude bolno, surovo, možda i otrovno iskren, ali i da nehotice – kao što je nekada znao po terenima – uđe u "pucanj" i u danu kada je igrač kojeg je trebalo da odmeni biva herojem polufinala Lige šampiona i najvećeg kluba na svetu, Berahino bude u mnogim vestima.
Sve zbog te rečenice.
Ako niste videli, dokoni je Saido na pokojnoj društvenoj mreži X, koja je sve samo ne normalno mesto za obitavanje na internetu, rekao pratiocima – a ima ih više od 100.000, jer je u svoje pero bio baš popularan – da će odgovarati na sve što ih zanima.
Pa ga je neko odmah pitao "je li, a što si bio tako loš u Stouku?"
"Bilo je to sr..nje mesto za rad", odgovorio je na keca. "Gomila klovnova", dodao je.
Was a shit place to work honestly
— Saido Berahino (@SBerahino) May 8, 2024
Konteksta radi, Saido Berahino je po svaku cenu želeo da pobegne iz Vest Bromviča, u kojem je napravio ime, a to "po svaku cenu" značilo je da se nije libio da nabaci 5-6 kila više samo da ga oteraju.
Zagrizao je prvo Totenhem, pa Palas, ali najviše ga je želeo Stouk, tada pod vođstvom Marka Hjuza, koji je želeo da sprovede revoluciju u crveno-belom, da od tima koji igra, pardon na tautologiji, onako kako igra, napravi evropski klub koji se – o, svetogrđa – dodaje loptom po travi.
Čitave te sezone, igrač plaćen više od 10 miliona funti nije dao niti jedan gol; Stouk je ispao, Berahino je više voleo da se vozika mrtav pijan po engleskim drumovima nego da trenira, i onda je polako ispao sa radara.
Još malo konteksta radi, Berahino je doveden – to smo već nagovestili – da zameni momka koji je doveden s jednako velikim očekivanjima, samo iz Nemačke, i takođe se nije snašao u Stouku.
Taj se zvao Hose Luis Mato Sanmartin, i možda ste makar u sredu uveče, negde malo pre 23 časa po našem vremenu, čuli nešto o njemu.
To "sr.nje mesto za rad" u narečenom polufinalu imalo je dva predstavnika, na dva kraja terena, sa dva dijametralno suprotna ishoda: Hoselu daje dva gola, Čupo-Moting ne daje niti jedan.
To "sr.nje mesto za rad", sezonu pre nego što će Hoselu stići, kaže još jedna fora s društvenih mreža, dalo je igrače koji su učestvovali u 11 od 20 polufinala Lige šampiona u poslednjih 20 godina, od Glena Džonsona i Pitera Krauča, preko Bojana Krkića i Đerdana Šaćirija, do ovog heroja iz najdeblje senke stadiona Santjago Bernabeu.
Kako je to moguće?
I pre svega, da li je Saido Berahino u pravu?
Ali najpre, da li ste ikada bili u Stouku?
Samo dva dana pre nego što će se opet, iz najneverovatnijeg mogućeg scenarija, pričati o Stouku, potpisnik ovih redova prošao je kroz kultno mesto ostrvskog loptanja.
Sasvim slučajno, jer niko valjda ne ide u Stouk sem ako je slučajno, ne možete baš da zalutate u drevnu prestonicu engleske grnčarije, eto, desilo se da je neki voz izleteo iz šina, pa je ovaj drugi voz za Staford morao kroz Stoke-on-Trent, kako je pisalo na obaveštenju.
Krivili smo vratove da vidimo šta je to toliko posebno u Stouku, i nismo uspeli da saznamo, makar je sa železničke stanice i kroz prozor kompozicije – da se makar moglo naginjati! – izgledao kao bilo koji drugi grad u tom delu Engleske.
Samo što svako ko je odrastao uz Premijer ligu, posebno u onoj deceniji kada su "Pottersi" njome marširali, zna da nije tako.
![](https://cdn3.mozzartsport.com/upload/CKEditor/10.05.2024./1715335953393_2016-04-18T000000Z_418165541_MT1ACI14354651_RTRMADP_3_SOCCER-ENGLAND-STK-TOT (1).jpg)
Stouk je bio drugačiji, po svemu, i to je možda, samo možda – eto poente ovog teksta, dolazi obilaznim putem, kao onaj voz – čudesnim spletom događaja dovelo do luda tri minuta na Santjago Bernabeu u polufinalu Lige šampiona 2024, kada jedan otpadnik i otpadak iz Stouka postiže dva gola za Real Madrid i izbacuje Bajern Minhen.
Fudbal možda režira drame, ali Stouk nabacuje scenarije kao da je lopta Rorija Delapa što leti iz auta pravo u srce šesnaesterca...
Preterujemo li? Pa ne, i sam Hoselu je nedavno rado govorio o vremenu provedenom u Stafordširu. A njegovo je sećanje dijametralno suprotno od onog Saida Berahina. Dok Burunđanin kuje i pljuje i ne štedi reči, Hoselu je mnogo veći gospodin:
"Bilo je to neko sjajno vreme. I svako je mrzeo da igra u Stouku. Svaka je utakmica bila ispit. Uvek je duvao vetar, jer su ćoškovi stadiona otvoreni. Bilo je ledeno... Niko nije želeo tu da dođe. A imali smo neke dobre rezultate, bili smo te sezone deveti, tukli Mančester siti i Mančester junajted, stigli do polufinala Liga kupa i na penale izgubili na Enfildu, a bili su tu i dobri igrači kao što su Krauč, Arnautović, Džoni Volters..."
(Gde se baš Voltersa seti? Dobro nije rekao Rajan Šokros, Deni Higinbotam ili Glen Vilan? No dobro sad...)
![](https://cdn3.mozzartsport.com/upload/CKEditor/10.05.2024./1715335868382_2016-04-30T144917Z_1_MT1ACI14364834_RTRMADP_3_SOCCER-ENGLAND-SUN (1).jpg)
Činjenica je da je Stouk, ma koliko Mark Hjuz svojevremeno pokušavao da promeni njihov "vjeruju", čije je temelje udario legendarni Toni Pjulis, i da ih uvede u moderne fudbalske tokove, ostao to što jeste, da nije mogao – a suštinski verovatno ni želeo – da pobegne od one sintagme "kišna noć u Stouku", koja je opisivala muke Tantalove za sve igrače, a posebno napadače.
(Nekada i za napadače samog Stouka, što pokazuje primer nesrećnog Saida Berahina.)
Ako si mogao u kišoviti utorak uveče da ga daš u Stouku, moći ćeš, vala, i na najfinijoj evropskoj travi, na najvećoj svetskoj pozornici; ili, da kažemo to drugačije, ko je preživeo Stouk, ni pakao mu neće teško pasti.
A ni raj, pitajte samo Hoselua ako ga sretnete ovih dana.