
Zver ostaje “u kući”, ali će je sada upoznati i engleska Premijer liga
Vreme čitanja: 11min | sre. 19.08.26. | 01:25
„Porodica“ će na njegovom transferu obrnuti makar 26.000.000 evra, a verovatno i više sledećih godina
Kriza je „devetki“ u svetskom fudbalu i to je evidentno.
Kada Benfika za jednog Pavlidisa – uz sav respekt prema grčkoj haubici i onome što je pokazao u holandskom i portugalskom fudbalu – traži 60.000.000 evra, znate koliko je sati… To što je Hari Kejn sa 33 godine i dalje među dve, tri najbolje „devetke“ svedoči o krizi pravih špiceva. I što je veteran Robert Levandovski do nedavno u dresu Barselone takođe bio među makar 10 najboljih špiceva, još više govori.
Izabrane vesti
Erling Haland, kao predvodnik novog talasa, čuva tradiciju kao verovatno najbolji golgeterski predator na svetu. Iako igraju na toj poziciji, Francuzi Embape i Dembele nisu prave „devetke“. Nisu to ni Feran, Haverc, Lautaro, Marmuš… Alvarez na neki način jeste, Osimen svakako jeste, dok se Đekereš, Šeško, Isak još traže da se potvrde kao centarforovi najviše klase.
I zato je potražnja za rasnim „devetkama“ u ligama petice velika i zato treba s pažnjom ispratiti transfer koji je večeras završen u krugu porodice.
Brajton je potvrdio da je angažovao kanadskog centarfora Promisa Dejvida iz Union Sen Žiloaza. Zvanično, u pitanju je pozajmica. Suštinski, to je urađeno samo zbog administrativnih prepreka jer će otkup postati obavezan po ceni od 26.000.000 evra uz bonuse. Deluje kao bagatelna cena, ali je i razumljiva jer su pregovarala dva kluba koja su usko povezana.
Otkako je Brajtonov gazda Toni Blum pre koju godinu sa partnerima ušao u Union Sen Žiloaz i ubrizgao kapital, ali pre svega znanje i moneyball skauting, belgijski klub je hit evropskog fudbala. Pretprošle sezone je osvojio titulu čekanu 90 godina, pošto se koju godinu ranije vratio u elitni rang belgijskog fudbala nakon pola veka čekanja.
Ta titula je imala potpis Promisa Dejvida. I bukvalno, jer su njegova dva gola za pobedu protiv Genta po ulasku sa klupe ozvaničila šampionski trofej Uniona. Bila mu je to prva sezona u Belgiji. Za kratko vreme je prešao put od anonimusa do igrača koji je mnogima skrenuo pažnju…

Mladi Kanađanin nigerijskog porekla je počeo sa fudbalom u rodnom Torontu, gde su mu kao 15-godišnjaku rekli da nije dovoljno dobar, pa je tri godine proveo u poluprofesionalnom Vonu odakle je 2019, kad je postao punoletan, stigao u Hrvatsku. U treću ligu! U pitanju je bio klub Trnje, koji više pripada amaterskom nego profesionalnom fudbalu.
„U Hrvatskoj su se dešavale stvari koje nisam smeo ni roditeljima da kažem. Trener nije želeo crnce, Afrikance, u timu. Govorio mi je bizarne stvari, poput 'crnac'. Bilo je situacija kad saigrači nisu hteli da mi prevedu šta je vikao tokom treninga, da bi mi to saopštili tek mesec dana kasnije. Procenili su da bi to bilo suviše stresno za mene. Svi su se zaledili u trenutku kada je to rekao. Bilo je nešto poput: 'Ne daj Bože da ikada stavim crnog igrača u tim'.“, pričao je kasnije Dejvid.
Trnje zaista nema nikakvu bitnu ulogu u istoriji hrvatskog fudbala osim što je u tom naselju rođen Stjepan Bobek. Klub je poznatiji po restoranu sa dobrom jagnjetinom nego po fudbalu. Tamo je Dejvid proveo dve godine i prekomandovan je među omladince gde mu je ruku utehe pružio trener Rajko Vidović. On je kasnije preuzeo i prvi tim, dao šansu Dejvidu, a on je na prvom meču postigao gol.
„Imao sam osećaj kao da sam se osvetio prethodnom treneru“.
Ali, to nije bilo dovoljno da ga neko u Hrvatskoj ozbiljnije shvati i otišao je u američku Tulsu koja čak nije ni MLS ligaš. Ekspresno se vratio u evropski fudbal, ako se to može reći za fudbal na Malti…
„U dresu Valete sam izgubio finale kupa tamo i to me je uništilo. Plakao sam tri puta u životu zbog fudbala: ta utakmica je bila jedna od njih.“
Dobio je šansu da promeni klub, ali ne i državu, pošto je prešao u Sirens koji je bio još slabiji od Valete. Nije dao nijedan gol… Postavljao je sebi pitanje da li je fudbal za njega jer je već imao 21 godinu.
„Roditelji su želeli da se vratim kući. Do tada su me uvek podržavali, ali su izgubili nadu. Tražio sam od njih još jednu priliku“.
Ta prilika je bila u Estoniji. Rezervni tim Kalju Nomea?! Mnogi to i ne bi shvatili kao neku baš veliku priliku… Ali, to je bila preokretnica.
„Napravio sam petogodišnji plan. Suština je bila da naporno treniram, postignem veliki broj golova u Estoniji i obezbedim ugovor sa nekim skandinavskim klubom. Drugi deo plana je podrazumevao da se domognem reprezentacije i zaigram na Svetskom prvenstvu. Razmišljao sam: ili ću biti baš dobar u fudbalu ili ću biti gubitnik. Zaista nisam želeo da idem u školu.“

Čak ni u Estoniji mu nije krenulo kako treba…
„Vodili smo sa 2:1 na poluvremenu, igrao sam prilično dobro, ali su protivnici gađali našu odbranu dugim loptama, tako da kao napadač nisam vršio previše pritiska. Ušao sam u svlačionicu, a predsednik me je zgrabio za vrat i zaurlao: 'Da li ovako želiš da igraš? Zar ne znaš šta tvoj tata radi da te ovde zadrži? Ja imam 60 godina i više se krećem od tebe'. Kad je počelo drugo poluvreme postigao sam gol i pobedili smo sa 4:3. Dok su saigrači slavili u svlačionici, ja sam plakao pod tušem jer je predsednik odmah posle meča pozvao mog oca i rekao mu da je bila ogromna greška što me je doveo u klub. Nisam imao stan, živeo sam u hostelu i koristio očevu kreditnu karticu, jer nisam ništa zarađivao od fudbala. Tada sam zaista pomislio: šta radim sa životom?“.
Ali, namestio je glavu, posvetio se i počeo da rešeta mreže. Golovi su kao flaša sa kečapom. Ne ide, ne ide, a onda kada krene… Dao ih je 19 na 23 meča za B tim Kalju Nomea, a onda još 30 na 44 meča za prvi tim.
Tu dolazimo do Unionovih resursa. Reč je o jednom od najboljih skautinga u Evropi, naslonjenom na moderne tehnologije i znanje Blumovog Brajtona.
Uradili su to sa Denizom Undavom kojeg su našli za džabe u trećoj ligi Nemačke. Tedija Teumu su iz Red Stara doveli za 350.000. U Luganu su za 4.000.000 evra kupili Mohameda Amuru. Iz norveškog Bodea su za 2.000.000 evra pazarili Viktora Bonifejsa, pa su kasnije na ime procenata prosledili Norvežanima još 4.100.000. Kod njih je na pozajmici iz Brajtona eksplodirao i Kaoru Mitoma. Nikada nisu platili više od 6.500.000 evra za igrača. Toliko ih je koštao Anan Halaili koji je pre par dana prešao u Kristal Palas za 24.500.000. Franja Ivanovića su kupili od Rijeke za 4.000.000 i godinu kasnije prodali Benfiki za 22.800.000. To su samo neki od primera sjajnog skautinga…
Ukupno, Union Sen Žiloaz je u plusu od preko 100.000.000 evra na transferima za pet godina. Otkako su se vratili u belgijsku Pro ligu, potrošili su na pojačanja 82.760.000 evra, a inkasirali 189.740.000. I sve su jači i jači…
Promis Dejvid je bio jedan od najvećih pogodaka tog sistema. Njihovi radari su ispratili golove kanadskog napadača u Estoniji i Kalju Nome uspeo je da ga dovede za samo 400.000 evra. Uz obećanje o bonusima od 200.000 evra ako bude igrao i 15 odsto od profita od naredne prodaje. Mada, Estonci tada nisu odmah prihvatili ponudu…
„Preklinjao sam ih da me puste. Tada sam shvatio kako se osećaju ljudi koji 'od 9 do 5' rade posao koji mrze.“
Malo po malo je počeo da se nameće. Neke mečeve je ulazio sa klupe, neke presedeo na klupi, a za Evropu nije ni licenciran. Prvu iole ozbiljniju šansu je iskoristio kada je ušao na poluvremenu protiv Vesterloa i dao gol. Počeo je sezonu kao rezerva, a završio je sa 19 golova na 34 meča kao treći strelac lige i udarna igla u šampionskoj sezoni! Većina tih golova su bili ključni jer je rušio najteže rivale u najvažnijim bitkama.

Iako ni tamo nije išlo na početku. Nije imao fudbalski pedigre i izgledao je „divlje“ za fudbalski vaspitane Belgijance. Pogotovo zbog fizičke korpulentnosti i visine od 195 centimetara. Nakon derbija protiv Briža, neko u belgijskim medijima je napisao da je Dejvid „propali transfer“.
„Tu rečenicu sam zapisao u kući i gledao u nju svakog jutra pre nego što krenem na trening. Bila mi je motivaciono gorivo da budem bolji i da im dokažem da nisu u pravu.“
Zapravo, iza stravične fizičke snage krije se još jača mentalna… Iako ta fizička prva upada u oči kada nosi protivničke štopere u zubima ili kada se neuspešno odbijaju od njega pokušavajući da ga fauliraju. Gol protiv Antverpena, kada ga protivnički igrač vuče i ne može mu ništa, najbolje opisuje fizičku dominaciju Promisa Dejvida.
„Dok sam trčao ka golu, osetio sam kandžu u vratu. Kasnije, kad sam završio tuširanje, peklo me je jer mi je bukvalno oderao kožu sa vrata. Krvario sam celu utakmicu i nisam ni primetio. Posle tog duela krenuo sam pravo ka golu, nisam želeo da padnem. Onda me je ponovo zgrabio. Pomislio sam: Prokleti gad! Povukao sam ruke unazad i dres se pocepao. Bio sam srećan zbog toga, jer sam svaki put kada bi me povukao za dres, osećao kao da se gušim“, opisao je Promis Dejvid taj gol.
Pominjao se ovog leta kao želja Njukasla, Sanderlenda, Štutgarta, Galatasaraja, Napolija, Evertona, Lidsa… Ali, Brajton i Union su rešili da je Dejvid toliko velika stvar koja mora da ostane u krugu porodice. Brajton je to ranije pokušao sa Denizom Undavom, nije išlo, ali je opet bio u plusu. Ispostavilo se da je Undav odličan napadač i da je kasnije postao „devetka“ nemačke reprezentacije. Sa Dejvidom bi trebalo da bude uspešnije jer ima sve predispozicije da uspe u Premijer ligi koja mu je oduvek bila san. Zbog nje je i počeo da trenira fudbal u Kanadi, gde su hokej, košarka i ostali sportovi ispred fudbala.
„Moj ujak je bio veliki navijač Čelsija. Nikada neće zaboraviti kada bi me motorom pokupio kod bake i odvezao me sa njim u pab da gledamo fudbal.“
Sada će porodica gledati Dejvida uživo u Premijer ligi i neće zažaliti zbog one kreditne kartice i vere u fudbalera koji sa 21 godinom nije imao ništa iza sebe.
Brajton ima u napadu odličnog Rutera, talentovane Grke Kostulasa i Cimasa, vratio se i Evan Ferguson, ali prava napadačka moć se očekuje od Dejvida. Premijer liga je zaista dobila ‘devetku’ koja bi mogla da zaludi najveće klubove.
Možda u Brajtonu veruju da mogu da ga prodaju skuplje nego Žoaa Pedra za kojeg je Čelsi paltio 63.700.000. Pokazali su se poslednjih godina kao vrhunski prodavci. A trebalo je nekako rešiti i one estonske procente…
Jedini koji danas nisu najsrećniji zbog ovog transfera su ljudi u estonskom Kalju Nomeu. Pripada im 15 odsto od profita od Dejvidovog transfera iz Uniona. Kada se odbije onih 600.000 koje su već dobili, to je 15 odsto od 25.400.000 evra, odnosno 3.810.000 evra. I moraće da ih čekaju do sledeće godine kada pozajmica bude zvanično otkupljena… A realna vrednost igrača je veća i pripalo bi im više para da je ovog leta prodat nekom od zainteresovanih klubova. Mada, i onaj predsednik što ga je stiskao za vrat je hteo da ga otera… Dosta im je i ovo.








