
Tores otvorio dušu: Nisam znao koliko sam značio navijačima Liverpula
Vreme čitanja: 9min | čet. 19.11.26. | 20:15
"Rekao sam Džerardu da neću doći na njegovu oproštajnu utakmicu, plašio sam se povratka na Enfild..."
Bio je to jedan od najburnijih transfera u istoriji Premijer lige. Poslednjeg dana januarskog prelaznog roka 2011. godine, Fernando Tores napustio je Liverpul i prešao u Čelsi za tada rekordnih 50.000.000 funti (blizu 60.000.000 evra). Ubica dečijeg lica koji je na Enfildu imao status apsolutnog ljubimca navijača, preko noći je postao jedan od najomraženijih. Njegov odlazak doživljen je kao izdaja, a španski napadač godinama je nosio teret takve kontroverzne odluke.
Gotovo 16 godina kasnije, nekadašnji golgeter Liverpula odlučio je da detaljno objasni šta se zaista događalo iza kulisa i zbog čega je prelomio da napusti Mersisajd. U nekoj vrsti hibridnog razgovora (podkastu bivšeg igrača Liverpula Džona Oldridž kojem se priključio ugledni The Athletic), vođenog u Madridu, u hotelu AC La Finca, Tores je govorio o odnosu sa upravom kluba, odlasku Rafaela Beniteza, odlascima ključnih igrača, ali i razočaranju zbog pravca u kojem se Liverpul kretao.
Izabrane vesti
Španac, koji već godinama kao trener vodi omladinski tim Atletiko Madrida, ne poriče da je njegov odlazak povredio navijače, niti se kaje zbog odluke da ode u Čelsi. Ipak, priznaje da bi neke stvari danas uradio drugačije. Govorio je i o posebnoj vezi sa Stivenom Džerardom, povratku na Enfild, oproštaju navijača, povratku u Atletiko, trenerskom poslu, kao i o idealnom timu za mali fudbal sastavljenom od igrača sa kojima je delio svlačionicu.
„Ovo je osetljiv deo. Teško je objasniti. Ukratko, sve se promenilo u Liverpulu.“
Tores je jula 2007. godine postao rekorder Liverpula, a transfer iz Atletiko Madrida koštao je 38.000.000 evra. Već u debitantskoj sezoni postigao je 33 gola u svim takmičenjima pod vođstvom Rafe Beniteza. A ta, monstruozna sezona, donela mu je treće mesto u izboru za Zlatnu loptu, iza Lionela Mesija i Kristijana Ronalda.
"Od prvog dana osećao sam se kao kod kuće i imao sam osećaj da me u Liverpulu vole. Nisam ni shvatao koliko je taj klub veliki širom sveta dok nismo otišli na predsezonsku turneju u Aziju... Tada je 50.000 ljudi došlo da nas gleda kako treniramo. Liverpul je osvojio Ligu šampiona u Istanbulu 2005. godine, a zatim je stigao do novog finala u Atini, neposredno pre mog dolaska. To je bilo sve što sam tražio – povezanost navijača i igrača, Kop, španski fudbaleri koji su već bili tamo, poput Ćabija Alonsa, Pepea Reine i Alvara Arbeloe, kao i prilika da osvajam velike trofeje", rekao je Tores, a zatim nastavio o Benitezu: "Rafa je bio zahtevan, ali sjajan trener. Kada je Stivi Džerard bio iza mene, sve je bilo lako. Utrčavao sam u prostor znajući da će mi poslati savršenu loptu. Nismo čak ni morali da razgovaramo. Veza je postojala od prvog dana. On je najbolji igrač sa kojim sam ikada igrao. Postigao sam gol na debiju na domaćem terenu protiv Čelsija, a zatim sam u drugoj utakmici na Enfildu, protiv Derbi Kauntija, dao dva gola. Kada smo se postrojili pre utakmice i kada je Kop pevao ‘You'll Never Walk Alone’, stajao sam pored Pepea i rekao mu: 'Imam osećaj da ću na ovom stadionu postizati golove na svakoj utakmici'.“
Tores i Džerard (©AFP)Tores je do 50 prvenstvenih golova stigao za samo 72 utakmice, do tog momenta brže nego bilo koji drugi fudbaler Liverpula. Mohamed Salah je kasnije prisvojio taj rekord, stigavši do iste brojke za 69 mečeva. Ipak, za razliku od Salaha, Tores nije osvojio niti jedan trofej. Liverpul je gubio od Čelsija u polufinalu i četvrtfinalu Lige šampiona, dok je u sezoni 2008/09. ostao iza Mančester junajteda u premijerligaškoj, šampionskoj trci.
U međuvremenu, situacija u klubu postajala je sve teža zbog finansijskih problema i lošeg upravljanja američkih vlasnika Toma Hiksa i Džordža Džileta. Benitez je otišao posle sezone 2009/10 okončane na razočaravajućem, sedmom mestu, a Liverpul se našao na ivici finansijskog kolapsa, pre nego što ga je u oktobru 2010. godine preuzeo Fenvej sports grup (FSG).
Kada je Roj Hodžson početkom januara 2011. dobio otkaz, Liverpul je bio tek 12. na tabeli Premijer lige, sa svega četiri boda iznad zone ispadanja. Tores je u međuvremenu postajao sve nezadovoljniji. Sa reprezentacijom Španije osvojio je Evropsko prvenstvo i to tako što je majstorski bocuo loptu i srušio Nemce u finalu 2008. Dve godine kasnije, postao je i prvak sveta sa Furijom, ali na klupskom nivou još zgrabio niti jedan veliki trofej.
„Počeli su da prodaju naše najbolje igrače. Ćabi je otišao u Real Madrid 2009. godine, a Maskerano u Barselonu 2010. Rafa je takođe napustio klub. Pitao sam se: 'Šta se ovde dešava?'. Bili smo blizu uspeha u Premijer ligi i Ligi šampiona. Nedostajao nam je samo jedan korak i trebalo je da dovedemo još nekoliko igrača. Umesto toga, fudbaleri koji su dolazili nisu bili odgovarajućeg kvaliteta", objasnio je Tores, a onda se prisetio razgovora sa nekolicinom čelnika kluba: "Prethodnog leta razgovarao sam sa generalnim direktorom Kristijanom Parslouom. Želeo sam da budem otvoren i iskren. Objasnio sam mu da sam došao u Liverpul kako bih osvajao trofeje. Rekao mi je da su u procesu prodaje kluba i da više ne mogu da prodaju igrače. Zatim sam, posle promene vlasnika, razgovarao sa Džonom Henrijem. Plan je bio da se promeni način na koji se kupuju i razvijaju mladi igrači, da se gradi nešto što će trajati deset godina. Ja sam tada imao skoro 27 godina i nisam imao toliko vremena.Razgovarao sam i sa sportskim direktorom Demijenom Komolijem. Imao sam utisak da ga zapravo nije previše zanimalo da li ću otići. Rekao mi je: 'Ako pronađemo zamenu, možeš da ideš'. Nije rekao: 'Hajde da napravimo novi projekat, moraš da ostaneš, dovešćemo ovog i onog igrača'.“
Dolazak klupske legende Kenija Dalgliša, najpre u ulozi privremenog menadžera, doneo je preko potrebno pozitivno raspoloženje, ali bilo je kasno. Tores je već doneo odluku. Istog dana kada je njegov transfer u Čelsi realizovan, u Liverpul je stigao Luis Suarez iz Ajaksa, dok je klub oborio sopstveni rekord i doveo Endija Kerola iz Njukasla za 35.000.000 funti.
„Sprijateljio sam se sa Luisom jer smo obojica sedeli u istoj kancelariji i čekali da se završe transferi. Luis Suarez tada nije bio Luis Suarez kakvog danas poznajemo. Kasnije je postao najbolji napadač na svetu, ali to je bilo iznenađenje. Komoli mi je rekao: 'Ne, Luis nije tvoja zamena. On je krilni igrač. I dalje moramo da pronađemo golgetera'. Niko tada nije shvatao da je upravo Luis taj golgeter.“
Tores priznaje da ga je reakcija navijača na prelazak u Čelsi veoma pogodila.
„Nisam shvatao koliko će to teško pasti ljudima. Kada sam otišao, video sam bol u njihovim očima i to me je ubijalo. To mi nije bila namera. Za mene je rivalstvo bilo sa Mančester junajtedom. Tako sam ga doživljavao dok sam bio u Liverpulu. Nikada ne bih prešao u Junajted. To je kao kada bi neko iz Reala prešao u Atletiko. Želeo sam da ostanem u Engleskoj jer sam voleo Premijer ligu i stil fudbala. Imao sam priliku da odem u Barselonu posle prve sezone u Liverpulu, ali nisam želeo ni da slušam ponudu jer sam bio srećan. Zatim je Barselona pokušala ponovo 2010. godine, ali je na kraju umesto mene došao David Vilja. Čelsi i Mančester siti su me želeli. Osećao sam da bi mi Čelsi pružio najbolju priliku da osvajam trofeje, s obzirom na kvalitet ekipe koju su imali. Ponekad u fudbalu moraš da pratiš svoj put i razmišljaš o tome šta je najbolje za tebe. Ali ne shvataš da time rastužuješ ljude koji su ti dali sve. Nisam znao koliko sam značio navijačima Liverpula. Mislio sam da sam samo još jedan igrač. Prvi put kada sam se vratio na Enfild kao fudbaler Čelsija bilo je zaista teško. Odigrao sam užasnu utakmicu, a toga maja 2012. Čelsi je izgubio 4:1. Prvi put sam bio kod kuće, ali se nisam osećao kao kod kuće.“
Fernando Tores (©AFP)U dresu Čelsija osvojio je FA kup, Ligu šampiona i Ligu Evrope. Posle epizode u Milanu usledio je emotivni povratak u Atletiko Madrid. Danas, sa 42 godine i kao otac troje dece, na neke stvari gleda drugačije.
„Ne kajem se zbog odluke da napustim Liverpul jer sam tada uradio ono što sam smatrao da je najbolje za mene. Ali žalim što nisam imao vremena da na pravi način razgovaram sa novim vlasnicima i bolje ih upoznam. Žao mi je i što sam povredio osećanja navijača Liverpula. Tada je za mene sve bilo u osvajanju trofeja. Ali kako stariš, shvatiš da to nije najvažnija stvar. Veza koju imaš sa ljudima mnogo je važnija. Važnije je da budeš srećan i da osećaš da si zaista deo nečega. Najvažniji trofej koji sam osvojio bila je Liga Evrope sa Atletikom 2018. godine. Nije najprestižniji, ali je to trofej koji sam konačno osvojio kod kuće", ispričao je Tores, pa dodao: "Nije sve u trofejima, već u nasleđu koje ostavljaš iza sebe – u tome da pokušaš da budeš čovek koji je poštovao druge. Kada vidim kako ljudi prilaze mojoj deci i kako se ponašaju prema meni, shvatim koliko je važno da stvari radiš na pravi način. Važno je kako će te ljudi pamtiti.“
Tokom godina animozitet prema Toresu na Mersisajdu je izbledeo, a njegova veza sa Liverpulom ponovo je uspostavljena. Pre dve godine nastupio je za veterane kluba u utakmici protiv Ajaksovih legendi na Enfildu, a nada se da će moći da zaigra i na sledećem humanitarnom meču, protiv Intera u martu, ukoliko mu obaveze u trenerskom poslu to dozvole.
„Razumem one koji mi još nisu oprostili, ali prilika da objasnim svoju stranu priče dovela je do toga da neki ljudi malo promene mišljenje. Sećam se da sam imao priliku da dođem na Enfild na Stivijevu oproštajnu utakmicu 2015. godine. Bio sam veoma nervozan i uplašen. Rekao sam Stiviju: 'Ne, neću doći. Ovo je tvoj dan i ne želim da ti oduzmem pažnju'. Ali on mi je odgovorio: 'Ne brini, dođi, sredićemo ovo'. Bilo je sjajno videti kako su me ljudi dočekali. Osetio sam ogromno olakšanje. I dalje volim klub i grad. Moj sin Leo je Skauzer. Trudim se da ga barem jednom godišnje odvedem na Enfild. Želim da oseti taj stadion i shvati šta znači biti tamo. To što su mi ljudi oprostili mnogo mi znači. Kao da mi je 300 kilograma palo sa ramena.“
Tores (©AFP)Pričao je Fernando i o trenerskom poslu.
„Zaista uživam. Ovo mi je šesta sezona u akademij. Tri sam proveo sa ekipom do 19 godina, a ovo mi je treća sa drugim timom. Pravi zadatak je da razvijamo igrače za prvi tim. Veoma smo ponosni jer su prošle sezone trojica naših fudbalera debitovala za prvi tim. Nikada ne znaš kada će se ukazati prilika i ako nisi spreman, propustićeš je. Mentalitet čini 90 odsto fudbalera i obožavam rad sa mladim igračima. Bio sam jedan od onih koji su govorili da nikada neće postati treneri, ali sam posle završetka karijere odlučio da završim potrebne kurseve i shvatio da mi se to zaista dopada. To mi je pružilo priliku da se takmičim. Kada si igrač, možeš da usrećiš ljude postizanjem gola i oni prepoznaju tvoj trud. Mislim da nikada više neću osetiti nešto slično. Ali ovo je najbliže tome.“
Objasnio je Španac i zašto nije otišao u MLS.
„Kada sam 2015. godine bio u Milanu, imao sam ponudu LA Galaksija. Bio sam nadomak odlaska u Ameriku, ali onda je pozvao Atletiko i sve se promenilo. Umesto mene, Džerard je otišao u Galaksi. Niko iz mog okruženja nije mislio da je povratak u Atletiko dobra ideja. Govorili su mi: 'Nemoj da rizikuješ sve što si prethodno uradio za njih'. Moja karijera je izgledala kao da ide silaznom putanjom zbog godina i povreda. Ali mislio sam da je to jedino mesto na svetu za koje sam bio siguran da će sve funkcionisati. Znao sam da ću tamo imati strast i san koji želim da ostvarim. Da nije uspelo, bio bi to veoma loš kraj. Mogao sam ponovo da odem u Ameriku 2018. godine, ali sam odlučio da odem u Japan i zaigram za Sagan Tosu.“
Za kraj, napravio je Tores tim za mali fudbal sastavljen isključivo od najboljih fudbalera sa kojima je igrao u timu.
„Kada bih birao samo igrače sa kojima sam nastupao, na golu bi morao da bude Jan Oblak. Veoma je potcenjen, po mom mišljenju najbolji golman u istoriji Primere. U odbrani bi bio Karles Pujol. Kakav lider i kakav karakter – obožavao sam da igram sa njim. U veznom redu bili bi Stivi Džerard i Andres Inijesta, a u napadu David Vilja.“
tagovi
Obaveštavaj me
Liverpul
Čelsi







