Rukometaši Partizana (©RK Partizan/Maja Nastić)
Rukometaši Partizana (©RK Partizan/Maja Nastić)

Ćirkovićev pečat, starosedeoci izneli najveći teret, sad su svi pogledi usmereni ka Beču

Vreme čitanja: 7min | sre. 03.06.26. | 09:16

Partizanova najuspešnija sezona u klupskoj istoriji, tokom zime zaokret u klupskoj politici, stvaranje novog projekta sa Raulom Gonzalesom na kormilu. Ostaje žal za Ligom Evrope. Narednih nedelja svi čekaju „DA“ iz sedišta Evropske rukometne federacije (EHF)

Posle onih mučnih scena sa Slane bare prošle nedelje, prekida druge finalne utakmice plej-ofa, dešavanja na terenu su pala u drugi plan. Rukometaši Partizana su potvrdili dominaciju u Srbiji, osvojili su sva četiri pehara i tako se ova generacija sa trenerom Đorđem Ćirkovićem upisala zlatnim slovima u istoriju kluba.

Da je bilo drugačije, bilo bi iznenađenje. Prošle sezone je Partizan imao dostojnog rivala u Vojvodini, koja je uzela tri od četiri pehara (ali onaj najvažniji u ARKUS ligi nije), finansijska kriza tima sa Slane bare, odlazak najboljih igrača tokom zime, srpskih reprezentativaca Stefana Dodića i Vukašina Vorkapića, uticali su da u Srpskoj Atini splasne svaka pomisao da je moguća borba za titulu. Oba meča finalne serije su otaljana s obe strane. Nije bilo onog naboja svojstvenog borbi za pehar.

Izabrane vesti

Partizanovoj sezoni, kao i prošloj, nedostajao je evropski pečat. Nisu crno-beli uspeli da se domognu Top 16 faze Lige Evrope. Tri pobede na Banjici, ali i tri teška poraza na gostovanjima. Na kraju se nisu ni poklopile kockice (iznenađujuća pobeda Neksea u Šafhauzenu). U prvom delu sezone crno-beli su imali mnogo problema s povredama, počevši od meča u Našicama kada nije bilo oba desna beka, Nikole Crnoglavca i Sergeja Ivanova, do povreda Rumuna Gabrijela Iliea i Liviua Kabe, pa Sime Šijana, dok je Nikola Zečević bio u fazi oporavka.

Kada su crno-beli bili kompletni u drugom delu sezone, više nije bilo Evrope. Domaća takmičenja su bila „iscepkana“, pa su četi Đorđa Ćirkovića i te kako falile evropske utakmice u situaciji kada su svi bili na broju, kada nije bilo povređenih.

MNOGO NOVAJLIJA – MALO POGODAKA, STAROSEDOCI IZNELI NAJVEĆI TERET

U odnosu na prošlu sezonu napravljen je opet potpuno novi tim prošlog leta – mlađi, poletniji, bez veterana Petra Đorđića, Stevana Vujovića, Marka Vasića, Saida Heidarirada... Ipak, i ove sezone su najveći teret izneli starosedeoci. Nikola Crnoglavac je, uz brojne probleme s povredama i česte izostanke zbog koga ga nije bilo na Evropskom prvenstvu u Herningu, bio najstandardniji igrač srpskog šampiona. Njemu rame uz rame bio je vojnik kluba Ivan Mićić.

20.00: (1,22) Magdeburg (11,0) Gumersbah (5,20)

Kapiten Mladen Šotić godinama je podređen kolektivu, mada je pao u formi u finišu sezone. Veljko Popović je u prvom delu sezone bio ubedljivo najbolji igrač Partizana, pravo otkrovenje, pa je zato i putovao u Herning na Evropsko prvenstvo, ali nije dobio šansu (sva tri meča sedeo na tribinama). Nikola Zečević se posle duge pauze od devet meseci, opet tražio ovog proleća, više ofanzivno nego defanzivno.

Miha Kotar je bio jedini srednji bek, organizator igre jer je trener Ćirković pomerio Popovića na levog, kao i pre toga Zečevića. I Slovenac je imao problema s povredom u finišu prvog dela sezone, a verovatno najbolju partiju je imao u finalu Kupa Srbije protiv Dinama. Aljoša Damjanović je dolaskom u januaru iz Metaloplastike pokazao da je tempirana bomba, da može da bude budući as srpskog rukometa. Mora u kontinuitetu da igra na najvišem nivou. Sledeće sezone bi mogao da bude predvodnik novog, jačeg Partizana. Tek mu je 20 godina, ima potencijal da bude uskoro jedan od ključnih igrača Orlova.

Od novajlija najviše je pokazao Rus Sergej Ivanov koji je dobrim igrama zaslužio novi jednogodišnji ugovor. Liviu Kaba je bio stub odbrane u evropskim mečevima protekle jeseni. I on je imao dvomesečnu pauzu zbog povrede, ali utisak je povoljan. Od Andreja Trnavca se možda očekivalo da napravi iskorak u odnosu na prethodne dve sezone u Vojvodini, ali on je iz one plejade igrača koji osećaju kako klub diše. U finalnoj seriji je bio odličan, pogotovo na Slanoj bari. Vratio se u voljeni klub proteklog leta i sada će s Bosancem Bekirom Čordalijom da se bori za minute kod Raula Gonzalesa.

Bilo je tu dosta promašaja, igrača od kojih se očekivalo da pruže veći doprinos. Rumun Gabrijel Ilea je došao da bude prvi levi bek Partizana, a na kraju sezone nije bio ni u protokolu. Povredio se već na prvom meču protiv Karvine na Banjici i vukao je to do kraja prvog dela sezone. Posle promena u klubu kao da je potonuo, odmah mu je stavljeno do znanja da za njega nema mesta naredne sezone, pa je bio skoro bez učinka ovog proleća. Marko Nikolić je tek u finalnim mečevima sa Vojvodinom pokazao kvalitet. Uglavnom je bio rezerva Mladenu Šotiću na levom krilu. Više se očekivalo od iskusnog Strahinje Stankovića. Njegovim dolaskom malo je promenjena hijerarhija na poziciji desnog krila. Lazar Anđelković je odigrao slabiju sezonu od prethodne, kada je bio otkrovenje.

Vladimir Jevtić je pored dominantnog Ivana Mićića igrao na „kašičicu“, čak i posle odlaska Nemanje Ratkovića u Čurgo. Mladi Petar Ivanić je svaki minut koristio na pravi način, posebno na početku sezone. Simo Šijan je imao dve teže povrede, pa je malo igrao.

ĆIRKOVIĆEVIH ŠEST TROFEJA ZA TRI GODINE, NAPRAVLJEN SISTEM U HUMSKOJ

Đorđe Ćirković (©Starsport)Đorđe Ćirković (©Starsport)

Đorđe Ćirković je za tri godine napravio mnogo s Partizanom. Kao igrač ima dva pehara, a kao trener šest u Humskoj: po dve titule i Kupa Srbije, i po jedan Svesrpski kup i Superkup. Iskusni strateg je od prvog dana u Humskoj uveo sistem, znalo se “ko pije, a ko plaća”. Do detalja su spremane utakmice uz pedantne analize od strane čoveka koji ima doktorsko zvanje. Bio je Ćirković u svom mandatu mnogo više od samog trenera. Odlazi posle tri sezone kao pobednik. Zimus je bilo jasno da se Partizan okreće aktuelnom selektoru Srbije Raulu Gonzalesu.

Posebno je bio upečatljiv prvi Ćirkovićev trofej na klupi Partizana – Kup Srbije u Novom Sadu pre više od dve godine kada je meč trajao skoro tri sata. Tada je počela da se kruni imperija sa Slane bare. Dan pre finala, u intervjuu za Mozzart Sport, Ćirković je najavio da nije došao u Partizan da bude drugi, iako je tada Vojvodina bila dominantna u domaćim okvirima. Taj pehar je probudio uspavane crno-bele, budžet je naredne sezone bio konačno onaj koji se piše sa sedam cifara, a velika ulaganja se najavljuju i za sledeću, kada je opet došlo do značajnog povećanja, da ne kažemo dupliranja.

Ćirkoviću je falio taj evropski iskorak. U prvoj sezoni nije bio realan – ispadanje od islandskog Hafnarfjordura kada su crno-beli imali dva beka u timu Kojadinovića i Peštića, pa je Šotić morao da igra na srednjeg. U drugoj su navijači Partizana bili krivci što se meč četvrtfinala EHF kupa sa AEK-om nije odigrao u Beogradu, nego u dalekom bugarskom Šumenu. Imao je tada Partizan tim za evropski trofej, bolju ekipu od Alkaloida Kirila Lazarova koji je na kraju osvojio, ali... Ove sezone povrede ključnih igrača i loša sreća kumovale su tome da se ne ode u Top 16. I to je velika žal, što nismo na Banjici gledali jedan Hanover ili dansku Frederciju.

Sve u svemu, Ćirković ostavlja Gonzalesu igrače koji su napredovali pod njegovom komandom. Doduše, neće biti mnogo starosedelaca naredne sezone, ali Damjanović, Crnoglavac, Trnavac, Mićić, Šotić i Anđelković mogu da budu perjanice tima, i pored dolaska zvučnih inostranih igrača – austrijskog pivotmena Tobijasa Vagnera, beloruskog levog beka Vladislava Kuleša, izraelskog srednjeg beka Joava Lumbrosa, španskog levog krila Migela Sančeza Migaljona i poslednje akvizicije, golmana iz Bosne i Hercegovine Bekira Čordalije. Tu je i reprezentativac Srbije Miloš Kos, nekadašnji Orao, veteran Ilija Abutović i perspektivni tandem Metaloplastike, Milija Papović i Brana Mirković.

DA LI JE “SLUČAJ SLANA BARA” POLJULJAO VEĆ VIĐEN PROJEKAT – PARTIZAN U LIGI ŠAMPIONA?

Partizan je bio viđen kao putnik u Ligu šampiona, koja će od septembra da bude proširena sa 16 na 24 kluba. Specijalna pozivnica je bila nadohvat Humske, ali poslednja dešavanja na Slanoj bari i ispad navijača crno-belih malo su poljuljali poverenje u Beču. U EHF-u su alergični na huliganske pirove, na fudbalske navijače, „ultrase“, oni bi da publika bude kao u Danskoj i Nemačkoj, gde u prvom redu sede dekice i bakice od 60+ godina koji udaraju u one smešne čegrtaljke, ali... Propisi su da se poštuju. Partizan je prošle sezone skupo platio cenu neodigranog meča sa AEK-om u Beogradu, čak pet utakmica bez publike, dve uslovno. Ni žalbe nisu ništa pomogle. Partizan je “upisan” u Beču.

Ipak, i dalje crno-beli imaju velike šanse da posle 15 godina u Beograd dovedu evropski i svetski krem, da konačno vidimo na licu mesta to ludilo od Matijasa Gidsela, Fransiska Kika Koste, Gislija Kristjansona ili našeg Dejana Milosavljeva. Na Banjici ne može da se igra Liga šampiona, zato svi u Humskoj veruju da će Pionir da bude pun.

Partizan je ove sezone kao klub imao turbulentan period. Od pune dvorane protiv Neksea, ili što je još pohvalnije u finalu Kupa Srbije protiv Dinama kada je bilo skoro 2.500 gledalaca, došlo se do toga da prvi finalni meč plej-ofa ARKUS lige na Banjici protiv Vojvodine prati ne više od 600–700 gledalaca, bez Grobara, opet sa škripom patika koji odzvanja praznom Banjicom. Na čelnim ljudima kluba je da izvuku pouke. Treba nam „hajp“ oko rukometa, da i klubovi prate trend reprezentacije koja nas je konačno obradovala plasmanom na Svetsko prvenstvo i izbacivanjem favorizovane Mađarske. Raul Gonzales je veliko ime svetskog rukometa, a sada će imati dvostruku ulogu. Gladna je Srbija elitnog rukometa.

Zato će narednih dana telefonske linije sa Bečom da budu otvorene, diplomatija u punom jeku, kako bi se Partizan krajem meseca našao na spisku učesnika Lige šampiona. Uz sve mane, zaslužuje Srbija da ima jedan klub u evropskoj eliti, makar da sezonu priviri u krem svetskog rukometa.


tagovi

RK PartizanEHF Liga šampionaARKUS ligaĐorđe Ćirković

Sledeća vest