Engleska velika reprezentacija - najveća fudbalska zabluda

Vreme čitanja: 4min | pon. 12.12.22. | 14:18

To nije utisak, to je lako dokazivo...

Ponovo nisu uspeli. Ponovo je Ostrvo zapljusnuo ogroman talas razočaranja. Stoji utisak da se Engleska diže. Radi se, zapravo, o činjenici - četvrto mesto u Rusiji, finale Evropskog šampionata, plasman među osam u Kataru - ali isto tako 'kano klisurina' odoleva i teorema na koju možemo da se pozovemo nakon svakog velikog takmičenja, i to decenijama unazad: Engleska nije velika reprezentacija!

Za početak važno je da odvojimo dve stvari - Englesku kao tradicionalno veliku fudbalsku naciju i Englesku kao reprezentaciju, tradicionalno nedoraslu najvećim reprezentacijama Evrope i sveta.

Izabrane vesti

Imajući u vidu plemićko poreklo i tu staru fudbalsku civilizaciju na čijim temeljima je građena, razumljivo što se od nove generacije Gordog Albiona toliko očekivalo. Posebno jer se radi možda i o najtalentovanijoj skupini igrača što se ikada okupila pod krstom Svetog Georgija. S druge strane, rezultati koje su njihovi prethodnici ostvarivali na velikim takmičenjima - i pre i posle zlatne 1966. - uglavnom im nisu davali za pravo da budu bahati i nadmeni.

(Recimo, taj detaljčić sa iznajmljenim reklamnim prostorom na centralnim ulicama Pariza, noć uoči utakmice protiv Francuske)

I opet je prizemljenje bilo bolno. I opet nam ostaje da konstatujemo: da, imaju najveću istoriju kao fudbalska nacija; da, imaju najjaču ligu; možda trenutno imaju i najtalentovanije igrače; ali nemaju veliki nacionalni tim!

To nije utisak, to je lako dokazivo.

Engleska ima jednu jedinu reprezentativnu krunu - titulu prvaka sveta sa Mundijala odigranog i osvojenog na njenom tlu, uz dosta kontroverzi. Dakle, za 150 godina - koliko je prošlo od njene prve internacionalne utakmice - jedan trofej?!

Ako bismo nabrajali ko je sve trofejniji (a uzećemo u obzir samo Evropu i Južnu Ameriku, kao dva najfudbalskija kontinenta) trebalo bi nam podosta vremena. Zato skraćena lista: Nemačka, Brazil, Italija, Argentina, Francuska, Urugvaj i Španija daleko su ispred; od Engleza su trofejniji čak Čile, Peru i Paragvaj (po dve kontinentalne titule), dok su u rangu sa Albionom Češka (kao pravni naslednik Čehoslovačke), Rusija (kao pravni naslednik SSSR-a), Portugalija, Holandija, Danska, Grčka...

Takva je situacija kada govorimo o trofejima.

Međutim ne može Engleska da se pohvali ni čestim izletima u završnicu najvećih takmičenja. Primera radi, pored finala 1966, selekcija Tri lava samo je još jednom dogurala do samog kraja - prošle godine na EP. I opet se to dogodilo na domaćem terenu. S tim da je ishod ovoga puta bio drukčiji - pobedi na penale radovali su se i Italijani.

Poražavajuće zvuči podatak da je Engleska u skoro 100 godina dugoj istoriji Svetskog kupa, ne računajući šampionsku '66, u samo još dva navrata dolazila do polufinala. Bilo je to u Italiji 1990. i pre četiri godine u Rusiji. Ukupno gledano Albion ima tri plasmana među četiri na mundijalima, dok primera radi, Hrvatska isti učinak ima u poslednjih 25 godina.

Nemačka sa osam finala, Brazil sa sedam, Italija sa šest ili Argentina sa pet, prosto nisu ista kategorija. O kontinuitetu da i ne govorimo...

Zaključno s porazom od Francuske pre dva dana Engleska je odigrala 74 utakmice na SP. Porazi i remiji čine skoro 60 odsto mečeva?! A nije zanimarljiva ni činjenica da na tri šampionata nisu uspeli da se kvalifikuju.

Pošto rezultati na kontinentalnim turnirima kompletiraju sliku uspešnosti reprezentacije, Engleska je u još slabijoj poziciji. Od deset završnih turnira na kojima je učestvovala čak četiri puta takmičenje je završila u grupi. Ukupno u tri navrata ulazila je među četiri, od čega opet dva puta kao domaćin (1996. i 2020).

Odigrala je ukupno 38 utakmica na EP i slavila tek 15 puta...

Veličinu neke reprezentacije određuju i igrači koji su nosili njen dres. Daleko od toga da Gordi Albion nije imao ozbiljnih asova, ali malo njih - verovatno bi mogli da se pobroje na prste - kotirani su kao 'top klasa'.

U ovom veku samo trojica Engleza ušli su u najuži krug (prva tri mesta) u trci za Zlatnu loptu. U pitanju su Majkl Oven, Frenk Lampard i Stiven Džerard. Jedini dovođen u kontekst priče o najboljem na svetu u određenom momentu bio je Bobi Čarlton, dok su Kevin Kigen, Dankan Edvards i Bobi Mur smatrani tek najboljim na svojim pozicijama.

U raznim renomiranim svetskim anketama i rangiranjima uglavnom samo Čarlton konkuriše za TOP 10 i po pravilu ostaje izvan...

Džud Belingem, Deklan Rajs, Fil Foden, Trent Aleksander Arnold, Bukajo Saka, Mejson Maunt, Markus Rašford, Džejdon Sančo, Ris Džejms, Ben Vajt...

Dolazi njihovo vreme?

Niko od navedenih momaka nema više od 25 godina. U prevodu, pred njima su najmanje još dva Mundijala i dva Evropska šampionata.

Isto toliko prilika da Englesku (konačno) učine reprezentativnom silom. Potencijal nije sporan, pa čak ni kvalitet. Biće da je za dobar temelj najvažnija samospoznaja: nismo veliki, cilj je da postanemo.


tagovi

Garet Sautgejt

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara