(©Reuters)
(©Reuters)

Svi naši baraži: Od Čajkovskog i Katalinskog do Mađara i Mitrovog penala

Vreme čitanja: 5min | uto. 17.11.26. | 12:58

Našu fudbalsku reprezentaciju u martu ćemo 12. put gledati u eliminacionom doigravanju

Fudbaleri Srbije drugo uzastopno učešće u Ligi nacija okončaće dvomečom baraža za opstanak u “A” diviziji. Imena svih potencijalnih rivala saznaće večeras, a ko će im zaista biti protivnik dva puta između 25. i 30. marta (revanš svakako kod kuće) biće poznato nakon žreba u petak.

Ako u obzir uzmemo celokupnu istoriju ovdašnjeg reprezentativnog fudbala, ma kako nam se država zvala i koje joj granice bile, biće ovo dvanaesto doigravanje ovog tipa - uglavnom za plasman na neko veliko takmičenje. Uračunali smo tu i eliminacione mečeve u kvalifikacijama za prvih pet kontinentalnih prvenstava, budući da je tada sistem bio takav da su na završnom turniru učestvovale samo po četiri reprezentacije, a da su se čitave kvalifikacije, ili njihova završnica, igrale kroz eliminacije.

Izabrane vesti

Skor je pozitivan - osam puta smo stizali do cilja, tri puta ne, a sve je počelo davne 1949. godine, kada su Jugoslavija i Francuska u baražu za Mundijal u Brazilu oba meča završile istim rezultatom - 1:1, pa je odlučivala majstorica u Firenci. Drama je dostigla vrhunac, budući da je nakon 90 minuta bilo 2:2, a prolaz Plavima na Svetsko prvenstvo doneo je Željko Čajkovski pogotkom u drugom produžetku, u 114. minutu.

U pohodu na učešće na prvom Evropskom prvenstvu 1960. godine, koje se tada zvalo Kup evropskih nacija, kasniji vicešampion kontinenta (u finalu smo nakon produžetaka poraženi od Sovjeta) Jugoslavija je u dvomeču eliminisala najpre Bugarsku, a onda i Portugaliju, koju smo u revanšu na tadašnjem stadionu JNA, nakon poraza 1:2 u prvom meču, pregazili sa 5:1, golovima Kostića (dva), Šekularca, Čebinca i Galića.

MOZZART RELAX pravi dobitni tiket – Dva gola do 15. minuta ili tri gola do 40. minuta, i tip 4+ je odmah prošao

Umetnuo se u ovu priču i jedan interkontinentalni baraž. Igrali smo ga protiv Južne Koreje za Mundijal u Čileu 1962. godine, a ista generacija reprizirala je već viđeni scenario od pre dve godine, samo obrnutim redosledom. Sa 5:1 smo slavili u prvoj utakmici na istom stadionu, u režiji maltene istih asova (Šekularac dva, Čebinac, Radaković i Galić po jedan gol), a onda smo plasman potvrdili trijumfom i u Seulu od 3:1, skoro dva meseca kasnije.

Prvi od tri neuspeha doživeli smo u kvalifikacijama za EP 1964. godine. U preliminarnoj rundi uspešniji smo bili od Belgije sa obe pobede, ali nas je u takozvanoj osmini finala zaustavila Švedska - posle 0:0 kod kuće, poraženi smo u Malmeu sa 3:2.

Iskupili smo se četiri godine kasnije, kada smo bili najbliži nekom velikom trofeju u svojoj istoriji - igrali smo ponovljeno finale protiv Italije, nakon 1:1 u prvom meču, drugo smo izgubili u Rimu sa 2:0, no prethodno smo u dvomeču četvrtfinala ponizili Francuze - posle 1:1 u Marselju, ponovo je pukla petarda (5:1) na JNA, u režiji Ilije Petkovića, Vahidina Musemića, koji su postigli po dva, odnosno Dragana Džajića, strelca jednog gola.

U četvrtfinalu kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 1972. u Belgiji nadigrao nas je Sovjetski Savez (0:0 i 0:3), ali smo se ispravili četiri godine kasnije, u poslednjem izdanju igranom sa četiri tima na završnom turniru, čiji smo čak bili domaćini, a da smo prethodno u četvrtfinalu bili sigurni protiv Velsa. Pobedu iz Zagreba, golovima Vukotića i Popivode, potvrdili smo sa 1:1 u revanšu, kada je Katalinski sa penala razrešio sve dileme.

U međuvremenu, Josip Katalinski bio je istinski heroj još jednog baraža, koji je igran na jednu utakmicu, za plasman na Mundijal u Nemačkoj 1974. godine. Sve je u tim kvalifikacijama bilo epsko. Najpre je Stanislav Karasi, pogotkom protiv Grčke u 90. minutu za 4:2 u meču poslednjeg kola u Atini obezbedio da takmičenje u grupi Jugoslavija i Španija završe sa istim brojem bodova i identičnom gol-razlikom, pa je morala da presudi dodatna utakmica, igrana 13. februara 1974. u Frankfurtu. Gol popularnog Škije, koji ju je odlučio, spada u jedan od antologijskih momenata čitavog sporta nekadašnje komunističke države.

Proći će više od dve decenije do sledećeg baraža, tada već ‘skraćene’, Savezne Republike Jugoslavije. Nakon godina izolacije i zabrane da učestvujemo na međunarodnoj sceni zbog sankcija, čekali smo plasman na veliko takmičenje generacije kojoj su skakavci pojeli najbolje godine, u našoj svesti “nesuđenih šampiona Evrope” iz 1992. godine. Ostaće upamćena scena kada je tadašnji selektor Slobodan Santrač, koji je pred TV kamerama pratio žreb za baraž, skočio do neba sa visoko podignutom pesnicama kada su Plavi za rivala dobili selekciju Mađarske. Prva utakmica u Budimpešti bila je verovatno najbolja naše fudbalske reprezentacije koju pamte svi oni iz osamdeset i neke i mlađi, vrhunac karijere Predraga Mijatovića, njegovih sedam golova u dvomeču u kojem smo severne komšije deklasirali sa ukupno 12:1. Plasman na Mundijal u Francuskoj u velikom stilu.

Igraćemo mi dve godine kasnije i na Evropskom prvenstvu, pa onda gotovo četvrt veka čekati na naredo učešće na kontinentalnoj smotri, a najbliži smo mu bili u jeku pandemije korona virusa, kada smo igranje baraža prethodno obezbedili prvim mestom u “C” diviziji Lige nacija. Trebalo je da nas teži posao čeka u polufinalu, kada smo gostovali Norveškoj u Oslu. Kako iz današnje perspektive setno zvuči ta pobeda od 2:1, u partiji karijere u dresu nacionalnog tima Sergeja Milinkovića Savića, dvostukog strelca. Finale smo igrali na domaćem terenu (doduše bez publike, zbog kovid protokola), a ni pogodak Luke Jovića u 90. minutu koji je meč odveo u produžetke, nije mogao da nas spasi posle očajnog izdanja u poslednjem selektorskom meču Ljubiše Tumbakovića. Pali smo na penal ruletu, odlučujući jedanaesterac nije iskoristio Aleksandar Mitrović.

Baraži Lige nacija su, ipak, neka druga dimenzija. Uz sve poštovanje prema najmlađem Uefinom reprezentativnom takmičenju, ulog je ipak značajno manji nego u kvalifikacijama za svetska i evropska prvenstva. Jedan smo, ipak, već odigrali u rano proleće prošle godine. Austrija je čak bila blago favorizovana pred dvomeč, ali lepotica Lazara Samardžića (za 1:1), omogućila nam je aktivan rezultat pred revanš, gde smo rivala koji se kod kuće ispromašivao nekako ‘prevarili’ u drugom poluvremenu i golovima Nemanje Maksimovića i Dušana Vlahovića obezbedili opstanak u elitnom društvu. Iz ove perspektive, možda bolje i da nismo.

Jer, baraži su i svojevrsni praznik. Poslastica za zavisnike od uzbuđenja među fudbalskim poklonicima. Dodatno pitanje za studente koji su na granici prelazne ocene. A, mi smo ovaj ispit pali sa čistom peticom. Doigravanje koje nama sledi u martu biće ničim zaslužen bonus za Orlove i, bojimo se, ukoliko neko pod hitno ne promeni kurs nacionalnog tima, samo nastavak agonije...


tagovi

Veljko PaunovićLiga nacijafudbalska reprezentacija Srbije

Sledeća vest